Piše & foto: GORDANA KVAJO

Nakon dužeg promjenljivog i kišnog razdoblja, jedva dočekavši najavu sunčanog i toplog vremena, odlučila sam s društvom uživati u simfoniji jesenjih boja uz fotoaparat koji je postao dio mene. Odlučili smo jedan dan provesti u Gorskom kotaru.

U 6 sati ujutro krenuli smo iz Rijeke put Kamačnika kako bi već oko 7 sati bili na polazištu uz tu predivnu rječicu i, naravno, kako bi fotografirala izmaglicu iznad vode.

KAMAČNIK je slikoviti kanjon istoimene rječice u šumovitom masivu Velike Kapele. Rječica se 3 km nakon izvora ulijeva u rijeku Dobru. Na svom ušću u Dobru, Kamačnik stvara uzak stjenovit prolaz. Kroz kanjon prolazi put s nekoliko mostića i galerija i pogodan je za ugodnu jednosatnu šetnju.

Bez prometne gužve, malo nakon 7 sati dočekao nas je hladan i vlažan Kamačnik  s  2-3 stupnjeva Celzijeva iznad nule. No, opremljeni dobrim  raspoloženjem , uz huk vode, krenuli smo kanjonom pazeći da se ne okliznemo na vlažnim i skliskim drvenim mostićima ispod kojih je brzala rječica .Sunca naravno nije bilo jer treba vremena da se digne visoko na nebu i probije se do kanjona, ali na žalost i očekivane izmaglice-nigdje.

Ja sam se već nakon 10-tak minuta “skakutanja” ,silaženja,penjanja, u potrazi za čim boljim kadrom, prilično ugrijala i zaboravila na neugodnu hladnoću, a kadrovi su se nizali jedan za drugim…i tako u ljepoti jesenjih boja vratili smo se na ulaz u kanjona gdje nas je dočekalo toplo sunce i ugrijalo smrznute prste.

Snimivši još nekoliko kadrova rijeke Dobre, oko 11sati nastavili smo put prema Ravnoj gori (Ravna gora je selo smješteno između Delnica i Vrbovskoh). Zaustavili smo se usput tik kraj Vrbovskog kako bi fotografirala jedan nedovršeni ,vjerojatno željeznički,most .

Nakon kratke vožnje  kroz pejzaže koji su stalno izazivali moje uzdahe oduševljenja ljepotom boja..stigli smo u Ravnu goru gdje sam pronašla savršeno mjesto za nekoliko panoramskih fotografija, a prošetavši ugodim selom stigli smo i do restorana gdje smo ručali, a što drugo nego plodove gorja….izvrsne vrganje…

Siti, odmoreni, zadovoljni, krenuli smo preko Mrkoplja i Fužina natrag kući u Rijeku, zaustavljajući se često, očarani predivnim prizorima jezera Bajer i Lepenice.

Vratili smo se ispunjeni ljepotom i, naravno, punom karticom fotoaparata. Pomalo bolnih nogu obećala sam sebi da ćemo se opet vratiti jer uvijek je predivno u Gorskom kotaru u svako doba godine…

I na kraju moje reportaže, nadam se da sam vam uspjela barem malo dočarati ovaj prekrasni kraj.

 

 

Komentari