Piše: Rade Popadić

Malo će koji stanovnik Europe reći da Sredozemlje nije idealno mjesto za život. Ono je znatno toplije od središnjih i sjevernih dijelova starog kontinenta, a može se reći da je klima tog područja ‘odredila’ i mentalitet ljudi koji žive na tom području. No, što je to što klimu Sredozemlja čini takvom kakva je?  Iako klimu ne smijemo tumačiti kao statičan pojam, jer i ona se mijenja protekom određenog vremena, ali neusporedivo sporije nego vremenske prilike koje su mogu izmijeniti i nekoliko puta u istome danu. Klima je prosječno stanje atmosfere na točno određenom prostoru u određenom vremenskom periodu, obično 30 godina. Sredozemlje je područje koje se smjestilo između 3 kontinenta.

Centralni mu je dio Sredozemno more koje je upravo zbog svoje zatvorenosti znatno toplije od mora na sličnim zemljopisnim širinama. Blizina iznimno vrućih pustinja na sjeveru Afrike čine južne obale ovoga mora najtoplijim dijelim Sredozemlja. More se znatno sporije grije i hladi od kopna, pa Sredozemno more značajno utječe na vrijeme i klimu područja na njegovim obalama. Pad temperature zraka na sredozemnim obalama Europe znatno je sporiji nego drugdje na kontinentu, a u rano proljeće ta područja često bivaju hladnija od onih u zaleđu obale zbog rashladnog djelovanja mora. Zrak poprima karakteristike podloge nad kojom se nalazi. Tako se nad Sredozemljem zrak često obogati vlagom i toplinom, pa su zračne mase koje stižu od tamo često tople i vlažne.

Cijeli Jadran spada u mediteranski tip klime sa vrućim ljetima. Osnovna obilježja takvog tipa klime su vruća i suha ljeta, te blage i vlažne zime. Ipak, goleme su razlike sjevera i juga hrvatskog dijela Jadranu. Osim razlike sjever-jug, klimatski modifikatori utječu na značajne razlike u klimi područja na Jadranu s obzirom na udaljenost od obale. Tako se prosječna godišnja temperatura prosječno povećava odmicanjem sa sjevernog prema južnom Jadranu, ali i odmicanjem od kopna prema otvorenom moru. Za prosječnu godišnju količinu oborina ne mogu se sasvim primijeniti pravila vezana uz temperaturu zraka. Općenito, najviše oborina ima područje Kvarnera, ali u ‘stopu’ ga slijedi krajnji jug Hrvatske, područje južnije od Dubrovnika. Najmanje oborina prosječno prime istureni otoci. Prosječna godišnja količina oborina na nekom području ponajviše ovisi o ciklonama, iako su značajni i drugi čimbenici (reljef i sl.).

Najkraće rečeno, ciklone su valni poremećaji koji nastaju na polarnoj fronti. Da bi pobliže objasnili ovu definiciju potrebno se prisjetiti pojma zračnih masa. Kao što nad Sredozemljem postoji zračna masa određenih fizikalnih svojstava, tako na planetarnom nivou postoje 4 vrste velikih zračnih masa: arktičke, polarne, tropske i ekvatorske. Iako su te zračne mase velikih dimenzija one imaju svoje granice. Na dodiru dviju različitih masa postoji prijelazna zona, široka oko 100 km. U njoj se miješaju svojstva zračnih masa. Međutim, zračne mase kao cjeline se ne miješaju. Teža (znači hladnija) zračna masa se potkopava pod lakšu zračnu masu. Najuža granica između zračnih masa je frontalna ploha, a njeno sjecište sa površinom zemlje zove se fronta. Za umjerene zemljopisne širine, u koje spada najveći dio Europe, najznačajnija je polarna fronta koja predstavlja granicu između polarnog zraka na sjeveru i tropskog zraka na jugu.

Ilustracija presjeka zračnih masa na frontama ciklone

Topli tropski zrak struji u jednom smjeru, a polarni zrak u suprotnom, a takvo pravilno stanje se ne može dugo održati. Tako na polarnoj fronti nastane valni poremećaj koji se naziva ciklona. Slikovito rečeno, ciklona je idealan prirodni klimatski uređaj jer se s njim topli zrak (na sjevernoj Hemisferi) prenosi daleko na sjever, a hladni na jug. Ukratko, bez postojanja ciklona polarna bi područja bila znatno toplija, a ekvatorska i tropska znatno toplija nego što jesu. Ciklona ima nekoliko faza od rađanja do prestanka postojanja. Traje obično od 7 do 10 dana, a nerijetko se dogodi i čitava ‘obitelj’ ciklona koja jedna za drugom putuju sličnom putanjom.

Ciklona na grčkom jeziku znači vrtložim, savijam. Na sinoptičkim kartama ciklona se prikazuje kao područje sa više zatvorenih izobara. Najniži tlak nalazi se u središtu ciklone. U cikloni se na našoj polutki zrak giba suprotno od kazaljke na satu, znači da sa prednje strane postoje južni vjetrovi koji tropski zrak tjeraju na sjever, a na stražnjoj strani ciklone pušu sjeverni vjetrovi koji hladan zrak tjeraju prema jugu. U vertikalnom presjeku ciklone u središnjem djelu ciklone zrak struji prema visini. Radi se o tome da je topli zrak u cijelosti prisiljen na uzdizanje što uzrokuje oborine. Tlak je u središtu ciklone nizak jer se sav zrak koji se skuplja u središtu ciklone izdiže, pa ga na većoj visini otpuhuje mlazna struja.

Ilustracija nastanka ciklone

Ciklone prilikom kretanja «biraju» stazu gdje vladaju najpovoljniji uvjeti za očuvanje niskog

tlaka. Zimi takvi uvjeti vladaju nad morem, a ljeti nad kopnom. To je zato jer ciklona uvijek ‘traži’ niži tlak, a zimi je more toplije od kopna, pa je nad morem prosječno tlak zrka niži nego nad kopnom. Stoga i ne čudi da se na Jadranu naveći broj ciklona giba peko Sredozemlja. Već smo spomenuli u tekstu da količina oborina u nekom mjestu u umjerenim zemljopisnim širinima jako ovisi o putanjama ciklone. Zbog spomentuh razloga, ciklone nekim putanjama prolaze češće, a nekim rijeđe. Dugogodišnje proučavanje kretanja ciklona i njenih centara dovelo je do crtanja prilično pouzdanih karata općih kretanja – putanja ciklona u Europi.

Najčešće staze gibanje ciklona u Europi po Van Beberu

Ciklone se u Europi kreću najčešće sa zapada prema istoku, nošene snažnim zapadnim visinskim strujanjem. Ciklone najčešće dolaze sa Atlantika, pa preko Britanskog otočja idu dalje prema sjevernoj Europi. Druge načešće putanje ciklona su one u Sredozemlju. Za nas je posebno značajna putanja V (pet). Ona sa Genovskog zaljeva ide prema sjevernom Jadranu odakle se grana u 3 moguća smjera: uzduž Jadrana prema jugoistoku, preko nizinskih dijelova Hrvatske prema Srbiji i Rumunjskoj, te preko Slovenije i Mađarske prema Poljskoj.

Sredozemlje je općenito poznato sekundarno ciklogenetsko (ono u kojem postoje povoljni uvjeti za nastanak ciklona) u Europi. Ciklone u Sredozemlju najčešče nastaju u hladnijem dijelu godine kao rezultat velikih razlika u temperaturi zraka iznad toplijeg Sredozemnog mora i hladnijeg nad europskim kopnom ili nad Atlantikom. Ako je najpoznatiji ‘izvor’ ciklona u Europi islandski minimum, onda je to u Sredozemlju genovski minimum na području Genovksog zaljeva. Malo tko nije čuo sa genovsku ciklonu, a osobito u Hrvatskoj imamo razloga pozorno slušati vremensku prognozu svaki put kada se ona spoemene. Područje genovskog zaljeva poznato je po nastanku ciklona u hladnijem dijelu godine, a razlog nastanka ciklona u tom području često je orografske naravi (reljef).

Alpe su, naime, prirodna prepreka koja se okomito postavljena nađe na putu hladnom kontinentalnom zraku sa sjevera. U takvim okolnostima zrak stiže na sjeverne padine Alpa gdje se gomila pokušavajući zaobići ili prijeću planinu. Na zavjetrinskoj strani Alpa istovremeno nastaje polje sniženog tlaka zraka – zavjetrinska depresija! Ona najčešće nastaje na podrčju Ligurskog mora, ali se javlja i drugdje u zapadnom Sredozemlju. Ukoliko se u zavjetrinskog depresiji razviju fronte tada nastaje sasvim nova ciklona. Osim opisanog orografskog načina nastanke ciklone, čest je slučaj da frontalni sustav prijeđe ili zaobiđe Alpe pa u Sredozemlju nastane valni poremećaj na hladnoj fronti primarne ciklone i nastane sekundarna – sasvim nova ciklona. Ova ciklona često nastavi put prema sjevernom Jadranu gdje može ojačati ili se stvoriti sasvim nova ciklona. Osim na sjevernom Osim na sjevernom Jadranu, ciklone znaju nastati i u srednjem – na području palagruškog minimuma.

Školski primjer Genovske ciklone s direktnim utjecajem na vrijeme u Hrvatskoj:

Upravo se uz genovsku ciklonu veže najdinamičniji, a samim tim i potencijalno najopasniji tip vremena na Jadranu, ali i krajevima uz Jadran. Takva ciklona uvijek sadrži topli i hladni sektor koji se ‘sukobljava’ upravo nad Jadranom, a to može rezultirati vrlo snažnim vjetrovim, naglim promjenama temperature zraka i ekstremnim oborinama i neverama. Prava zimska bura na Jadranu veže se uz prolazak ovakve ciklone dalje na (jugo)istok, a i rijetke snježne oborine, kad se zabilježe na Jadranu, često se pripisuju ovoj cikloni. Možda je najbolji primjer povezanosti prosječne klimatološke jeseni i zime sa prisutnošću genovske ciklone onaj iz 2006. godine. Naime, genovske ciklone i njihovo prelaženje preko Jadrana gotovo da nije zabilježeno tijekom jeseni 2006., a vrlo rijetko i tijekom zime 2006./2007 godine. Ta su 2 klimatološka godišnja doba bila obilježena rekordnom toplinom i neobičnom sušom! Nasuprot tome, tijekom jeseni 2007. godine  sredozemne ciklone su bile relativno česte pa je na cijelom Jadranu bilo znatno više oborine u odnosu na prošlu godinu sa zantno nižim prosječnim mjesečnim temperaturama zraka.

Neke od satelitskih snimaka naoblake za vrijeme Genovske ciklone

Komentari