 |
 |
 |
|
 |
|
|
|
|
|
||
 |
|
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||
|
|
|
|
|
|
||
|
|
|
||
|
Meteorologija - općenito & povijestUVODMeteorologija (vremenoslovlje) je znanost o Zemljinoj atmosferi i promjenama temperature i vlage u njoj koje uzrokuju različite vremenske uvjete. Neke od glavnih pojava koje se proučavaju su količina i vrsta oborina, grmljavinske oluje, tornada, tropski cikloni i tajfuni. Važnost meteoroloških elemenata očituje se na najraznolikije načine. Npr. sušna razdoblja uzrokuju nestašice pitke vode, štete na usjevima, niske vodostaje rijeka i povećanje opasnosti od šumskih požara. U slučaju duže suše posljedice su još teže. Plovidba rijekama postaje otežana pa čak i onemogućena, slana morska voda kroz podzemne slojeve može prodrijeti na područje slatke vode i onečistiti izvore pitke vode, biljne i životinjske vrste odumiru, ljudi se sele u druga područja, a to sve skupa dovodi do velike gospodarske štete pa čak i političkih nemira. Bitan utjecaj vremena na ljude i ljudske aktivnosti doveo je do razvoja znanosti o prognoziranju vremena. METEOROLOGIJA I NJEN POVIJESNI RAZVOJ Riječ meteorologija potječe od grčke riječi meteoron koja se odnosila na sve pojave na nebu. Veliki broj ljudi smatra meteorologiju mladom znanošću. No, zanimanje čovjeka za vrijeme koje ga je okruživalo postojalo je otkad i sam čovjek. Vremenske promjene u čovjeku uzrokuju strahopoštovanje pa su ljudi od davnina pratili, prenosili i bilježili svoja zapažanja o vremenu.Već u staroj Kini, Indiji, Egiptu i Grčkoj su ljudi raspravljali o vjetrovima i oborinama te pokušavali shvatiti i objasniti te vremenske pojave. Prva knjiga s opisom i tumačenjem vremenskih pojava je Aristotelova Meteorologica (340. g. prije Krista), a obuhvaćala je sve pojave iznad tla. Idućih stoljeća, skoro cijelo tisućljeće, meteorologija se nije ili se vrlo slabo razvijala. Iz tog vremena postoje rijetki zapisi (anali), uglavnom crkveni, o vremenskim pojavama i nepogodama.  Aristotel Počeci meteorologije leže u promatranju trenutnog vremena i nagađanja kakvo bi ono moglo biti u vrlo bliskoj budućnosti. Aristotelov nauk i njegova Meteorologica bili su u antici i srednjem vijeku vrlo cijenjeni i zapravo jedini koliko-toliko znanstveni meteorološki počeci. Tako je bilo sve dok René Descartes, Galileo Galilei i ostali nisu nagađanja počeli zamijenjivati instrumentalnim promatranjima početkom 17. stoljeća. Najosnovniji instrumenti za provođenje tih promatranja i mjerenja – barometar, higrometar i termometar – izumljeni su u razdoblju između 1650. i 1750. godine. Spajanje teorije i eksperimenta uključivalo je i Newtonove zakone gibanja, pokuse Blaisa Pascala, Edmea Marriottea, Roberta Hookea, Edmunda Halleya i ostalih na hipsometriji (preciznom mjerenju nadmorske visine), zatim istraživanja Roberta Boylea s plinovima te Halleya, Georga Hadleya i Jeana Le Rond d'Alemberta o atmosferskoj cirkulaciji. Tijekom sljedećeg stoljeća (1750.-1850.) standardizirani su termometri, Benjamin Franklin proučavao je munje i izumio gromobran, John Dalton postavio je temelje za mjerenje isparavanja i vlažnosti, a Luke Howard je klasificirao oblake. Nakon 1800. godine javne ustanove, ali i fizičke osobe počele su skupljati i pratiti vremenske prilike. Nakon što je u Krimskom ratu (1853.-1856.) francuska flota bila teško oštećena u snažnoj oluji zemlje zapadne Europe i Sjeverne Amerike započele su ozbiljne pokušaje skupljanja podataka o vremenu na mnogo mjesta istovremeno pomoću nedavno izumljenog telegrafa (1837.). Razvoj pouzdanih satova omogućio je stalnost i točnost promatranja na širem području. Izumljeni su i anemometri, a uskoro je za održanje i očitavanje uređaja uvedena i električna struja. S razvojem prometa baloni, zmajevi i zrakoplovi uskoro su na svojim letovima nosili i meteorološke instrumente kroz troposferu, najniži sloj Zemljine atmosfere, sve do stratosfere, idućeg sloja atmosfere. Stratosfera je otkrivena, opisana i nazvana malo nakon 1900. godine. Stalna mjerenja po visini započela su oko 1920. godine, nakon što su izumljeni radio uređaji na baterije koji su bili postavljani na balone. Podaci o stanju vremena na većim visinama dali su potpuniju sliku stanja atmosfere i bolji uvid u pojave na tim visinama, poput mlazne struje. Termodinamika, koja se počela razvijati sredinom 19. stoljeća, omogućila je velik broj novih formula koje opisuju atmosferu i promjene u njoj. Od 1850. do 1950. godine dominantna grana meteorologije bila je sinoptička meteorologija. Oko 1920. empirijska iskustva prepuštaju mjesto fizici, a znanstvenici Vilhelm Bjerkness i njegov sin Jacob sve te ideje oblikovali su u teoriju o polarnoj fronti, uključujući ključne pojmove fronte i zračnih masa. Moderna dinamička meteorologija rođena je 1948. godine, kad je Jule Charney uspio reducirati složene dinamičke jednadžbe (koje je već 1904. godine postavio Vilhelm Bjerkness) na jednostavniji, ali korisni oblik. Istovremeni razvoj digitalnog računala osigurao je da Charneyeva metoda rješavanja jednadžbi ima veliku praktičnu korisnost jer se omogućilo da prognoziranje vremena bude bazirano na rješenjima dinamičkih jednadžbi kao funkcija vremena. Od 1948. naglo se razvija i radarska tehnologija pa se već 1950. godine radarima moglo razlikovati sastav oblaka po količini vode u njima i tako detektirati oluje, osobito one grmljavinske. Od sredine šezdesetih godina izumljeni su i radari koji su Dopplerovim efektom davali informacije i o brzini. Nakon 1960. sateliti su počeli slati detaljne slike cijele Zemljine površine. Astronomija i proučavanje meteora kao «padajućih zvijezda» kasnije se izdvojila kao posebna znanstvena disciplina. Znanost meteorologija postupno se ograničila na proučavanje atmosfere. Mnoge vremenske pojave i danas se nazivaju meteorima, poput hidrometeora (tekuća ili smrznuta voda koja pada na tlo u obliku kiše, snijega, tuče, magle.....), litometeora (suhe čestice prašine, pijeska ili dima), fotometeora (optičke pojave poput hala, duge...) i elektrometeora (električne pojave kao što su munje, sijevanje, vatra sv. Ilije...). Moderna meteorologija prvenstveno se bavi tipičnim i najvidljivijim oblicima vremena poput grmljavinskih oluja, tropskih ciklona, tornada, fronti. Meteorologija se najčešće opisuje kao fizika atmosfere jer u modernoj meteorologiji fizika ima ogroman značaj. DANAŠNJA METEOROLOGIJA S razvitkom meteorologije otvorila se i mogućnost njenog iskorištavanja u svakodnevnom životu za potrebe čovjeka. To je potaknulo organizaciju i nastanak prvih meteoroloških službi, a također i razvilo spoznaju o velikoj važnosti međunarodne suradnje. Ljudi su brzo shvatili da vrijeme i meteorološka zbivanja ne poznaju državne granice i da prelaze granice kontinenata. Međunarodna povezanost u meteorološkoj djelatnosti utemeljena je na 1. međunarodnom kongresu meteorologa u Beču 1873. godine, gdje je osnovana Međunarodna meteorološka organizacija (International Meteorological Organization – IMO). Ta organizacija je 1951. godine prerasla u Svjetsku meteorološku organizaciju (World Meteorological Organization – WMO), posebnu agenciju Ujedinjenih naroda. 1. rujna 1993. WMO je obuhvaćao 167 država i 5 teritorija članica, uključujući i Hrvatsku. Zadaća je Svjetske meteorološke organizacije (WMO) sudjelovati u organiziranju mreže meteoroloških postaja na kojima će se mjeriti i opažati meteorološki elementi i pojave na jedinstven način, sudjelovati u organiziranju sustava brze razmjene meteoroloških izvješća, organizirati znanstvena istraživanja te pomagati primjenu meteorologije u svim ljudskim djelatnostima.  Logo Svjetske meteorološke organizacije Meteorologija kao znanost i dalje se razvija. Od velike pomoći je i nagla kompjuterizacija i automatizacija, pogotovo u iskorištavanju ogromnog broja motrenja koja se dnevno obavljaju tradicionalnim, ali i novim instrumentima. Npr. razvoj Doppler radara ključan je za pravodobna i što točnija upozorenja za nadolazeći tornado ili druge lokalne vremenske događaje koji predstavljaju opasnost ljudima i imovini. Novi supermoćni kompjuteri jedini mogu u vrlo kratkom vremenu procesuirati mnoštvo informacija koje svakog trenutka stižu sa svih strana svijeta, a to je ključno za pravovremeno i točno rješavanje složenih jednadžbi koje opisuju i predviđaju stanje atmosfere. Određen broj svih tih informacija širi se svijetom posredstvom Globalnog telekomunikacijskog sustava Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ali dobar dio se ne šalje u javnost zbog komercijalnog interesa, nacionalne sigurnosti i logistike nekih zemalja. Iz tog razloga diljem svijeta postoji nekoliko središta koja pomoću brzih i moćnih računala i računalnih modela izvode simulacije vremena u budućnosti temeljene na dosadašnjim opažanjima. Jedno od tih središta je i Europski centar za srednjoročnu prognozu vremena (ECMWF) u Bracknellu u Engleskoj. DOSEZI METEOROLOGIJE KAO ZNANOSTI Razvitak meteorologije prouzročio je njezinu podjelu. OPĆA METEOROLOGIJA bavi se proučavanjem svih meteoroloških elemenata i pojava te osnovnih procesa u glavnim crtama, uključujući metode meteoroloških motrenja i meteorološke instrumente. DINAMIČKA meteorologija proučava dinamiku atmosfere. Procese u atmosferi objašnjava zakonima fizike pomoću matematike. SINOPTIČKA meteorologija proučava vremenske prilike iznad velikih zemljopisnih područja, primjenjujući zemljopisne karte na kojima su meteorološka motrenja ucrtana za primjenu u vremenskoj analizi i prognozi, za jedno mjesto ili područje, za kraće ili dulje razdoblje. KLIMATOLOGIJA proučavasrednje stanje atmosfere u vremenu i prostoru, kao odraz ponašanja vremena u višegodišnjem razdoblju. AEROLOGIJA proučava slobodnu atmosferu i njezino uspravno protezanje do većih visina, približno do 40 km. AERONOMIJA proučava gornju atmosferu u odnosu prema sastavu, svojstvima i gibanjima te zračenjima primljenim iz svemira. MIKROMETEOROLOGIJA proučava meteorološke uvjete malih razmjera, sadrži detaljnija mjerenja blizu Zemljine površine u kratkom razdoblju i na malom području. FIZIČKA meteorologija proučava fizikalna svojstva i procese atmosfere kao sastav zraka i oblaka, zračenja, akustiku, optiku i elektricitet atmosfere. Prema područjima praktične primjene rezultata meteoroloških istraživanja postoji više meteoroloških disciplina: ZRAKOPLOVNA meteorologija opskrbljuje obavijestima o vremenu službe zračne plovidbe za potrebe zračnog prometa i zrakoplovne tehnike. POMORSKA meteorologija (koja uključuje i riječnu) opskrbljuje obavijestima o vremenu službe raznih pomorskih djelatnosti za potrebe pomorskog i riječnog prometa. Meteorologija KOPNENOG PROMETA od pomoći je službama kopnenog prometa (ceste, željeznice, unutarnji promet). TEHNIČKA meteorologija pomaže službama tehničkih grana, za praktičnu primjenu meteorologije u telekomunikacijskom prometu, elektroprivredi, urbanizmu, građevinarstvu (brane, cjevovodi, žičare), turizmu i drugom. AGROMETEOROLOGIJA proučava međudjelovanje meteoroloških i hidroloških čimbenika i poljoprivrede u najširem smislu, uključujući vrtlarstvo, domaće životinje i šume. BIOMETEOROLOGIJA proučava utjecaje vremenskih procesa na žive organizme. HUMANA meteorologija proučava utjecaje vremena na život i zdravlja ljudi. EKOLOŠKA meteorologija dio je biometeorologije koja proučava odnos između živih organizama i njihovog klimatskog okruženja. Vrlo bitan dio meteorologije su meteorološka opažanja i mjerenja. Ona se vrše na mnoge načine, najčešće u meteorološkim postajama, a od velike važnosti u novije vrijeme su radio, radar i umjetni sateliti. Računalna tehnologija uspješno se i uvelike koristi, uključujući numeričke modele, interaktivnu analizu podataka i njihovo potpuno razumijevanje. Kemijskom ponašanju atmosfere u posljednje vrijeme pridaje se sve veća važnost, najviše zbog naglog porasta utjecaja čovjeka na atmosferu. Promjene u ozonskom sloju i njegovo stanjivanje, porast koncentracije ugljikovog dioksida (CO2) u atmosferi te povećana pojavnost kiselih kiša više nisu samo lokalni, već regionalni i globalni problemi. Meteorologija djeluje u vezi s mnogim granama znanosti koje se bave čovjekovom okolinom. Neke od važnijih su aeronautika, agrikultura, arhitektura, ekologija, proizvodnja energije, šumarstvo, hidrologija, medicina i oceanografija. Mnoge od navedenih znanosti uvelike ovise o učincima vremena na određenom mjestu, no hidrologija i oceanografija npr. utječu i povratno na meteorologiju jer svojim učincima mijenjaju i atmosferske uvjete na Zemljinoj površini. Korištena literatura: Branko Gelo, Opća i prometna meteorologija, ŠK Zagreb, 1994. UMJETNO DJELOVANJE NA VRIJEMEUVODČovjek dugo nije mogao utjecati na vrijeme. S razvitkom meteorologije on je u prirodi upoznavao zakonitosti vremenskih procesa. Izuzmu li se mogući načini primjene nuklearnih eksplozija glede promjene vremena, čovjek nema mogućnosti da djelovanjem vanjske energije izmijeni procese u atmosferi, pogotovo u željenom pozitivnom smislu. Tek posljednjih nekoliko desetaka godina pojavile su se stvarne mogućnosti djelovanja čovjeka na vrijeme koje su ostvarene spoznajama u okviru mikrofizike oblaka. Ustanovljeno je ispitivanjima u laboratorijima i prirodi da se određenim procesima u atmosferi može dovesti izvana razmjerno malo dodatne energije pa da proces počne dalje samostalno stvarati potrebnu energiju za željeni konačni učinak. Tako, ako se u oblak unesu tzv. reagensi (praktično zanemarivo male mase u usporedbi s oblakom), nastaju reakcije i procesi koji bitno mijenjaju sastav oblaka. U mnogim dijelovima svijeta provode se razne radnje umjetnog djelovanja na vrijeme; mnoge od njih su iz gospodarstvenih razloga, a neke su u eksperimentalnom stupnju. Ove radnje se mogu podijeliti u nekoliko skupina djelovanja: - na oblake za stvaranje oborina ili njihovo povećanje - na maglu i oblake za njihovo raspršenje - na oblake radi sprečavanja padanja tuče - na zaštitu od smrzavanja i - na tropske ciklone radi njihova ublažavanja. U ovim djelovanjima primjenjuju se različite metode rada i tehnička sredstva, a ostvareni rezultati znatno kolebaju, tako da ima i negativnih slučajeva. Treba istaknuti da se oborine ne mogu stvarati bez oblaka ili ako postoje samo tanki slojeviti oblaci, oblaci moraju imati određenu uspravnu razvijenost kako bi sadržavali potrebnu količinu vodnosti. Nakon djelovanja na tanke slojevite oblake oni se obično rasplinjavaju i djelomično nestaju. STVARANJE ILI POVEĆANJE OBORINA djelovanjem na vodene oblake, tj. zasijavanje oblaka, obavlja se raspršivanjem vodenih kapi ili umjetnih kondenzacijskih jezgara. Na taj način želi se postići promjena razdiobe veličine kapljica u oblaku koje bi daljnjim procesom stvarale oborine, ali ovi procesi nisu dali oborine na velikim prostranstvima. Od higroskopnih tvari najviše se upotrebljava natrijev klorid (NaCl). Čestice soli polumjera 2 do 5 μm djeluju kao goleme kondenzacijske jezgre i ubrzavaju srašćivanje (koalescenciju). Zasijavanje miješanih oblaka daje povoljnije rezultate. To se odnosi na iskorištavanje fazne nestabilnosti prehladnih oblaka, kada se uz stvaranje oborinskih elemenata oslobađaju i znatne količine latentne topline. Dokazano je da djelovanje zaleđivanja na prirodnim jezgrama naglo raste snižavanjem temperature okolnog zraka. Zasijavanje oblaka i ohlađivanje okolnog zraka na temperature niže od -40°C, tj. umjetno zamrzavanje prehladnih dijelova oblaka, obavlja se ubacivanjem čestica suhog leda (CO2) koji se naglo širi i hladi do -68°C. To ohlađivanje uzrokuje raznorodno ili istorodno zametanje. Osim procesa ohlađivanja oblaka, zasijavanje oblaka izvodi se ubacivanjem umjetnih čestica kao srebrov jodid (AgI). Slabiju sposobnost ima olovo-jodid (PbI2), koji je i otrovan, bakrov sulfid (CuS), silicijev dioksid (SiO2), urea. Te čestice imaju kristalno ustrojstvo slično ledu te se i na taj način tumači njihova djelotvornost. Izgaranjem kemijskih spojeva s AgI, koji sublimira te depozicionira, stvaraju se djelotvorne jezgre ukapljivanja. Zasijavanjem oblaka i stvaranjem oborina oslobađaju se znatne količine latentne topline koje dovode do jačanja uspravnih brzina i rasta visina vrha oblaka. To povećanje visine oblaka može dovesti do daljnjeg kratkotrajnog povećanja oborina jer procesi postaju burniji pa se tek nakon toga smiruju. RASPRŠENJE MAGLE u zračnim ili pomorskim (riječnim) lukama, prometnim čvorištima, zatim u površinskim kopovima i drugdje (u vezi s gospodarskim učincima) provodi se slično djelovanju na oblake, tj. zasijavanjem odgovarajućim reagensima (suhi led, AgI, raspršenje vode ili snijega, cement) ili se turbogeneratorima u maglu ubacuju velike količine zagrijanih plinova nastalih izgaranjem butana ili propana kako bi se povisila temperatura zraka i postiglo isparavanje elemenata magle ili miješanje zraka.  Rakete sa suhim ledom SPREČAVANJE PADANJA TUČE temelji se na ubacivanju ledenih jezgara (AgI) u prostor oko konvekcijskog olujnog oblaka (u uzlazne struje) ili neposredno u njega, u područje ispred povećane količine vodnosti (i prehladne vode) – radarske zone akumulacije. Na taj način bi se umjesto razmjerno malog broja krupnih komada leda u oblaku (nastalih prirodnim procesima) stvorio razmjerno veliki broj sitnijih ledenih elemenata koji bi se padanjem do Zemljine površine kroz topli dio atmosfere otopili i pali u tekućem obliku ili barem kao sitne i meke ledene kuglice. Posljedica djelovanja na olujne tučonosne oblake jest povećanje oborina. Pokušava se djelovati na olujne oblake pomoću zvučnih učinaka (eksplozivna punjenja, zvona) kako bi se u stvorenom ledenom zrnu pobudila mikrotitranja i to dovelo do pucanja na mjestima gdje u prirodnom nastanku već postoje pukotine, no to je dvojbeno.  Štete od tuče nastale na kukuruzu ZAŠTITA OD SMRZAVANJA važna je u poljoprivredi i voćarstvu kako niske temperature ne bi naškodile biljkama. Postiže se zasijavanjem prostora kondenzacijskim i/ili ledenim jezgrama ili dimljenjem jer maglovito (zadimljeno) područje upija dugovalno zračenje i štiti podlogu od jakog hlađenja noćnim ižaravanjem ili se turbogeneratorima u zrak ubacuju velike količine zagrijanih plinova, nastalih izgaranjem butana ili propana, da bi se povisila temperatura zraka, odnosno postiglo miješanje zraka. Također se raspršuju kapi vode jer voda povisuje temperaturu zraku i bilju i jer vlažno tlo lakše provodi toplinu iz dubine na površinu, a hlađenje zraka je usporeno zato što u jedinici mase vode ima više topline nego u jedinici mase zraka. Pri zaleđivanju vode oslobađa se latentna toplina koja održava temperaturu oko 0°C. DJELOVANJA NA TROPSKE CIKLONE provedena su zasijavanjem oblaka srebrovim jodidom da bi se smanjile brzine vjetra, tj. štetni učinci oluja. Sličnih eksperimenata bilo je i za smanjivanje ELEKTRIČNIH PRAŽNJENJA. Za sada, zbog ograničenog djelovanja, teže je dati pouzdanu ocjenu ovih djelovanja. Nažalost, mnoga od ovakvih djelovanja usmjerena su na vojne potrebe, tzv. METEOROLOŠKI RAT.  Slike uragana Frances 01.09.2004. TEHNOLOGIJA ZASIJAVANJA je raznolika. Bitno je u pravo vrijeme i na pravo mjesto unijeti odgovarajuću količinu kakvoćnog reagensa. Zasijavanje oblaka za stvaranje oborina izvodi se prizemnim generatorimasmještenim na obroncima brda na udaljensoti od nekoliko kilometara. U generatorima u plamenu butana ili propana izgara otopina srebrovog jodida u acetonu. Slični generatori ili pirotehničke naprave mogu biti smješteni u zrakoplovu koji ledi ispod podnice konvekcijskih oblaka ili, u slučaju slojevitih oblaka, kad leti i unutar oblaka. Također se mogu ubacivati pirotehnička sredstva u vrhove oblaka. Izbacivanje suhog leda, odnosno cementne prašine iz zrakoplova, iznad oblaka može dovesti do sličnih procesa. Zasijavanje iz generatora uz mnoge pogodnosti ima taj nedostatak da je potrebno dulje vrijeme da reagens dospije na pravo mjesto (visina, temperatura). Tehnologija djelovanja na maglu slična je djelovanju na oblake. U obrani od tuče primjenjuju se prizmeni generatori, generatori i pirotehničke napraveu zrakoplovima te rakete (rijetko i topovi). Rakete nose pirotehničke smjese s AgI te izbacuju dim AgI na određenim visinama (3 do 8 km) u obliku pruga koji se širi i zahvaća pojedine dijelove oblaka. Taj način djelovanja ima najveću prednost pred ostalima zato što može donijeti reagens u željeno područje u razmjerno kratkom vremenu. NEGATIVNOSTI UMJETNOG DJELOVANJA NA VRIJEME Umjetno djelovanje na vrijeme, izuzmu li se opasne vojne potrebe, krije u sebi dvije negativnosti. Jedno je pravno-gospodarstveni učinak jer npr. umjetno izazvana oborina koja je pala na jednom ne može pasti na drugom mjestu gdje je možda potrebnija. Drugo je onečišćenje okolice reagensom. Učinak otrovnog reagensa je izravan i očito se ne smije upotrebljavati. Međutim, iako izravno neotrovan, reagens može nepovoljno djelovati na okolicu. Zahtijeva se da se reagens brzo prirodnim putem razgradi i da novostvoreni proizvodi ne budu štetni. UMJETNO DJELOVANJE NA VRIJEME U HRVATSKOJ Pokusi stvaranja ili povećanja oborina djelovanjem na oblake, tj. zasijavanjem oblaka s kondenzacijskim jezgrama (AgI) iz prizemnih generatora provođeni su 1970. –ih na području Gorskog kotara i Like, dok su u poljoprivedi pokusi zaštite od smrzavanja rađeni na području Slavonije, primjenjujući dimljenje i umjetnu turbulenciju. Obrana od tuče u nas je najznačajniji oblik umjetnog djelovanja na vrijeme. Postoje zapisi iz sredine 19. stoljeća o pucanju iz mužara na olujne oblake uz zvonjavu crkvenih zvona. Sredinom 20. stoljeća počinje obrana izbacivanjem malih raketa s reagensom (Istra, Križevci, Đurđevac). Suvremeniji je pristup od 1970. koji se proširio na područje međurječja Drava – Sava. Primjenom radara određuju se unutar oblačne mase zone akumulacije, tj. područja prehladne vode i rasta ledenih čestica. U to područje ubacuju se rakete koje nose reagens na visinu 3 do 5 km. Domet raketa je do 10 km. Izvor: Branko Gelo: Opća i prometna meteorologija, ŠK Zagreb, 1993. Napomena: Do danas nije napravljen veći napredak u umjetnom djelovanju na vrijeme. U nekim zemljama napustila se obrana od tuče srebrovim jodidom jer je ocijenjena neuspješnom. Zaštita od tuče sve se više provodi postavljanjem mreža iznad poljoprivrednih i voćarskih kultura.
|
|
||
|
|
|
