Možda nije svima poznata dječja pjesmica Kišobran koju je napisao Stjepan Jakševac, a to je pjesmica koja iskazuje emocije jednog kišobrana koji je jako tužan kada je sunčan dan i veoma sretan ako je dan tmuran.

Tema o kojoj ću pisati jest kišobran.

Prvo pitanje koje mi se nameće: postoji li uopće itko živ na ovom svijetu da nema u u svojoj kolekciji potrebnih stvari barem jedan jedini kišobran? Ja sam ih imala mnoštvo – od kupljenih, darovanih, pronađenih, posuđenih, izgubljenih, slomljenih, ukradenih i naposljetku bačenih.

Ne smatram se nikakvim kolekcionarom kišobrana, ali činjenica koju ću podijeliti ovdje s vama je da obožavam te fine sprave koje nas štite od kiše, rađene od nepromočivih materijala, plastike i najlona, sa čeličnim rebrima, u različitim bojama i  u bezbroj dizajnerskih rješenja koja ponekad itekako odudaraju od uobičajenog oblika. Današnji oblik kišobrana dosta je nalih onom izvornom uz neke male preinake koje ću navesti kasnije.

Ako odem u duboku povijest gdje je i kako nastao kišobran spomenut ću prethodno crtice praznovjerja koje smatram neizostavnim dijelom prošlosti jer je ispunjavalo svakodnevnicu naših davnih predaka.

Naime, otvorite li kišobran u zatvorenom prostoru, mogle bi vam se na glavu srušiti sve nesreće ovog svijeta. Moram naglasiti da u davnim vremenima kišobrani nisu baš bili kišobrani, nego su imali namjenu suncobrana. Ondašnji ljudi štitili su se od jakog sunca, dok bi redovito pokisli svaki put kada je padala kiša.

Stoga, otvaranje tih suncobrana u zatvorenim prostorima bila je uvreda Bogu sunca, a posljedice su mogle biti stravične. Vani su se mogli skrivati koliko su htjeli. Kasnije modifikacije praznovjerja koje se odnose strogo na prave kišobrane tvrde da se mokar i otvoren kišobran može slobodno unijeti u kuću na sušenje, dok suh kišobran ne valja u zatvorenom prostoru otvarati.

Porijeklo kišobrana još uvijek nije dovoljno istraženo. Znanstvenici se razilaze kod tumačenja da li je nastao korištenjem velikih listova kojima se pokrivala glava za vrijeme kiše i jakog sunca ili je možda nastao pojavom šatora. U antičkoj Grčkoj i starom Rimu muškarci su rijetko koristili kišobrane budući da su smatrani nečim mekoputnim. Arheološki nalazi govore da je kišobran poznat u Kini već 1170 godina.

Pravi kišobran je proizvod dinastije Wei i bio je izrađen od namaštenog dudova papira. Carska obitelj je koristila crvene i žute kišobrane, dok su svi ostali morali koristiti samo modru boju. Isto tako u 14. stoljeću bajne kišobrane od svilene tkanine zakonski je mogla imati samo kraljevska obitelj. Ideja kišobrana iz Kine proširila se do Indije.

U svezi toga u prilog ide sačuvano pismo papskog nuncija  koji je izvijestio papu da Indijci idu goli, ali da sa sobom nose nešto nalik malenom šatoru na dršci od trske, koji po volji otvaraju ili zatvaraju da se zaštite od sunca i kiše, te da je jedan čudni primjerak donio sa sobom u Firencu. Nakon Indije, ideja kišobrana se širi na Perziju, a odatle u Egipat gdje je, kao i posvuda na Istoku, postao znakom društvenog položaja i ugleda. Zaključak bi bio da su u mnogim starim društvima kišobrani bili isključivo povlastica nošenja visokih staleža.

U srednjem vijeku su također kišobrani bili rijetko korišteni dok neki venecijanski dužd nije dao za sebe izraditi ceremonijalni kišobran. U Europi prihvaćen je tek od druge polovice 18. stoljeća i prva europska zemlja koja ga je prihvatila vjerovatno je bila Engleska zbog klimatskih razloga.

Put kišobranu je prokrčio trgovac Jonas Hanway koji se obogatio poslujući sa Rusijom i Dalekim istokom, gdje je upoznao i naučio čestu upotrebu kišobrana.Izrada velikih količina kišobrana započela je u Londonu, Manchesteru i Glasgowu, a kišobranari su nudili građanima novoizrađene proizvode uz pristupačnu cijenu, a ovi su ih sa željom kupovali.

Danas kišobrani osim što uspješno služe svojoj primarnoj namjeni, također su izvrsni modni dodatak. Vodeći europski proizvođač kišobrana i vodeći svjetski lider s više od 6 milijuna prodanih kišobrana svake godine je Giovanna Perletti, ali postoje i mnogi drugi koji slijede ovu proizvodnju. Industrija ide korak dalje, tako da kišobrani ili već neki proizvodi koji ga uspješno mijenjaju, skupa srastaju sa ljudima

Danijela Grbelja

Foto: CROPIX

Komentari