Čini se da atmosfera predstavlja takav prostor ispunjen plinovima koji su uvijek u dodiru sa površinom Zemlje tj. vode. Ovi plinovi čine magičnu smjesu u čiji sastav ulaze dušik (78%), kisik (21%), dok na preostalih 1% otpadaju; ugljični-dioksid, neon, helij, vodik, kripton i ozon. Ali to nije sve! Tu je i jedan plin koji je odgovoran za mnogobrojna zbivanja u atmosferi – vodena para. Atmosfera bez vodene pare se naziva suha atmosfera. I dobro je što nije suha i da takva atmosfera ne postoji, jer meteorologija uopće ne bi bila ovako zanimljiva znanost. Vodena para koja se oslobodi sa površine vode ili vlažnih predmeta širi se dalje u atmosferu pod utjecajem napona pare, difuzije i drugih pojava. Postoje, dakle, uvjeti da atmosfera postigne zasićenje vodenom parom.

Kada bi atmosfera imala stalnu temperaturu, onda bi se svakako cijela atmosfera prije ili poslije zasitila vodenom parom! No u atmosferi se dešavaju vrlo složeni toplinski procesi, tako da se temperatura atmosferskog zraka i Zemljine površine konstantno mijenja, i prostorno i vremenski. Te toplinske promjene nastaju uglavnom uslijed naše zvijezde – Sunca. Ali u atmosferi biva apsorbirano samo oko 10% ukupne zračne energije Sunca koja nailazi. Sva ostala energija se apsorbira na Zemljinoj površini. Uslijed toga se površina Zemlje najviše zagrijava, pa se toplina prenosi dalje na atmosferski zrak. Nejednako zagrijavanje površine Zemlje izaziva strujanja i vjetrove, što još više utiče na temperaturne promjene u atmosferi. Uslijed svega ovoga se količina vodene pare u atmosferi stalno mijenja.

Ova “čarobna” smjesa, koja se naziva atmosfera, ne bi bila čarobna da ne postoji jedan tajni sastojak koji čini da procesi u atmosferi savršeno funkcioniraju. On je svuda oko nas, ali ga primjetimo tek kada ga ima u većim količinama. Taj tajni sastojak je aerosol – čestice prašine ili jako sitne kapljice vode koje lebde u atmosferi. Aerosol čestica ima različitih veličina. Raspon dimenzija je od ispod jednog mikrometra, pa sve do nekoliko desetina mikrometara. Njihov izvor su vulkanske erupcije, prašina podignuta sa tla, požari, industrija, kao i kapljice vode otkinute sa površine vode. Od dimenzija aerosol čestica ovisi koliko će se one zadržati u atmosferi. Veće čestice se za svega par sati natalože po površini, dok one sitnije mogu lebdjeti i po nekoliko dana. Sve ove čestice imaju jednu zajedničku osobinu. Kad-tad će završiti svoje lebdjenje u zraku i vratiti se nazad na tlo. Dok još lebde obavljaju svoju najbitniju ulogu koja je od velikog značaja. Bez njih oborina ne bi bilo uopće. Vrijeme bi bilo zaista dosadno. Njihova površina služi vodenoj pari za kondenzaciju. Kada nastupi prezasićenje vodene pare (0.1 do 0.2% iznad 100%), vodena para postaje prezasićena vodena para. Prezasićena vodena para teži da se transformira u tekuću ili krutu fazu vode – da se kondenzira. Zahvaljujući tome nastaju dovoljno velike kapljice da pruže otpor isparavanju – formiraju se oborine. Nukleacija bez aerosol čestica zahtijeva mnogo veća prezasićenja. Potrebno je mnogo veća energija da bi se stvorila dovoljno velika kapljica.

Količina aerosol čestica je najveća iznad kopna, dok je iznad mora i polarnih područja znatno manja. Ako ima više aerosol čestica, ista masa kondenzirane vode se raspoređuje na mnogo više kapljica nego kod morskog oblaka gdje će biti mnogo manje, ali većih kapljica. Zbog toga se i prije stvore oborine u martimnom oblaku nego u kontinentalnom. Ove čestice utječu i na prozračnost atmosfere! Tako se dosta puta mogu vidjeti prljave i blijede boje neba, smanjena vidljivost, krvavo crveni zalasci Sunca, pogotovo u gradovima. Naravno, za to je odgovoran čovjek jer svojom industrijom malo više začini atmosferu. Ipak, priroda se pobrinula da ove čestice uvijek kruže i čine da ova naša atmosfera bude čarobna i savršeno usklađena u priredbama vremenskih pojava.

Napisao: ANDREJA MARKOVIĆ

Komentari