Već nekoliko desetljeća dva su mjesta službeno priznata kao najsušnije i najkišovitije lokacije na našoj planeti, a za koje postoje meteorološki podaci u nizu od najmanje 30 godina.

Prema službenim podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO) mjesto s najviše oborina na Zemlji je Mawsynram u Indiji.  Prosječna godišnja količina oborine je 11872 mm (11,872 metra).  To mjesto drži i svjetski rekord u najvećoj 12-mjesečnoj  količini kiše koja iznosi čak 26470 litara (26,47 metara) koliko je palo u razdoblju od kolovoza 1860. godine do srpnja 1871. godine (podaci postoje od 1851. godine do danas).

Najsušnije mjesto na svijetu je Arica u Čileu sa godišnjim prosjekom oborine od samo 0.76 mm.

Međutim,  izgleda da je došlo vrijeme da se ti podaci promijene. Poznati istraživači ekstremnih klimatskih pojava  Christopher Burt i Maximiliano Herra prikupili su najnovije podatke koji govore tome u prilog.

Kolumbijski Državni meteorološki zavod (IDEAM) nedavno je objavio podatke po kojima je jedna od službenih meteoroloških postaja u toj zemlji, kandidat za titulu najkišovitijeg mjesta na svijetu. Riječ je o postaji u gradu Puerto Lopez de Micay koji se nalazi u blizini pacifičke obale Kolumbije.

Za razdoblje od travnja 1960. do veljače 2012. godine, prosječna godišnja količina oborine je 12892,4 mm (12,89 metara). Iako  nedostaju neki podaci, posebno u razdoblju od 1968.-1979., ipak postoje potpuni podaci za 31 godinu (do 2011. godine). Od 1991. godine nedostaju samo podaci za četiri mjeseca.  Ukoliko bi se uzimao u obzir godišnji prosjek samo na bazi potpunih podataka iz 31 godine, onda bi godišnji prosjek bio i viši i iznosio bi 13466,3 mm.

Najkišovitija je bila 1984. godina u kojoj je palo nevjerojatnih 23818 mm kiše, a najsušnija je sa 6195 mm bila 1980. godina (za obje godine podaci su kompletni).  U 1984. godini mjerljive oborine je bilo čak u 353 dana, a u 1985. godini (19444 mm) bilo je čak 355 oborinskih dana.  Dvije uzastopne godine s gotovo svakodnevnom kišom.

Oborine su uglavnom ravnomjerno raspoređene tijekom svih mjeseci. Najmanji prosjek ima veljača sa 899 mm, a najviši svibanj sa 1197 mm. Najkišovitiji mjesec je bio kolovoz 1984. godine sa 3015 mm.

Puerto Lopez je mali gradić (25 tisuća stanovnika), a smješten je uz rijeku San Juan de Micay na jugozapadu Kolumbije.  Nadmorska visina na kojoj je meteorološka postaja iznosi 80 metara.  Uz blizinu Pacifika koji osigurava dotok vlažnog zraka,  oborine znatno pojačava  i visoki planinski lanac koji se proteže oko 65 kilometara istočno od grada, s najvišim vrhom Mt. Munchigue (3012 metara).

Karta Kolumbije  s lokacijom  mjesta koje je kandidat za novo „najkišovitije“ mjesto na svijetu.

Karta Indije pokazuje lokaciju službeno najkišovitijeg mjesta na svijetu 

Što se tiče najsušnijeg područja na svijetu, nema sumnje da je to pustinja Atacama na sjeveru Čilea.  Čak i  u nekim  poznatim sušnim  lokacijama u Sahari i na Antarktici svake godine, ili barem svakih nekoliko godina padne barem malo kiše (mjerljiva količina oborine). To pak, nije slučaj u Atacami gdje često proteknu mnoge godine bez kapi kiše.

Arica je relativno velika luka (175 tisuća stanovnika) na sjeveru Čilea  blizu granice sa Peruom.  Za taj grad se uobičajeno veže podatak o 0.76 mm godišnje količine oborine, što se temelji na 59 godina dugom nizu podataka.  Postoji i podatak o nizu od 14 uzastopnih potpuno sušnih godina (od listopada 1903. do siječnja 1918. godine).  Prema najnovijim podacima (razdoblje 1971.-2000.) prosječna godišnja količina kiše je 1.46 mm.  Razlog ovom „udvostručenju“ oborina je nekoliko  godina sa klimatskim poremećajem El-Nino koji tom dijelu svijeta donosi više oborina.

U tom razdoblju je najkišovitiji dan bio 2. siječanj 1997. sa 4.2 mm kiše. Najveća 24 satna količina kiše je iznosila 10.0 mm.

Arica – službeno najsušnije mjesto na svijetu sa 17 uzastopnih sušnih godina

Ovaj dio Čilea je sušan zbog hladne morske struje (Peruvian)  ispred sjevernih obala Čilea koja snižava temperaturu oceana i blokira dotok toplog i vlažnog pacifičkog zraka. S druge strane, Arica je previše sjeverno da bi osjetila utjecaj zimskih ciklona koje donose oborine središnjem i južnom dijelu Čilea.

U posljednjih pedesetak godina meteorolozi u Čileu su znatno proširili mrežu službenih postaja, pa tako sad postoje klimatski podaci (duži od 30 godina) za još nekoliko lokacija u pustinji Atacama.  po njima su neka mjesta još sušnija od Arice.

Posebno to vrijedi za mjesta Quillaga i Maria Elena koja su smještena oko 320 kilometara južnije od Arice, a od obala Pacifika su udaljena 70 kilometara.

Od 1964. godine se mjere podaci o oborini u mjestu Quillaga. Od 1970. godine samo su tri puta zabilježene mjerljive količine kiše: 0.4 mm (lipanj 1984),  0,2 mm (listopad 1984.) i 1.0 mm (svibanj 1992.). Od svibnja 1992. do kraja 2012. godine nije bilo mjerljivih količina oborine.  Taj sušni niz od 20 godina bi trebao postati novi svjetski rekord, duži od spomenutog niza od 14 sušnih godina u Arici.  Za  30 godišnje razdoblje  (1971.-2000.) prosječna godišnja količina kiše je 0.05 mm.  Službeni podatak o prosječnoj godišnjoj oborini za to mjesto je 0.2 mm, jer su uključene i oborine u razdoblju od 1964-1970.

U tom mjestu danas živi samo oko 120 ljudi, nakon što je rijeka Loa (glavni izvor vode) bila zagađena radioaktivnim tvarima iz obližnjeg planinskog rudnika nakon poznate epizode El Nina u 1998. godini. Stanovnici se otada vodom opskrbljuju iz kamiona koji je dovoze dva puta tjedno.

Quillaga – grad duhova u kojem danas živi samo 120 ljudi novi je kandidat za najsušnije mjesto na svijetu

Gotovo jednako sušno je i mjesto Maria Elena, koje leži oko 80 kilometara južnije od Quillage.  U 2000. godini je palo 0.9 mm kiše, što je „povećalo“ godišnji kišni prosjek. Od te godine kiša u Maria Eleni nije pala.

Podsjetimo na kraju da je prošle godine u rujnu „srušen“ jedan od najdugovječnijih svjetskihmeteoroloških rekorda, onaj za najvišu temperaturu mjerenu na Zemlji“. Riječ je o temperaturi od 58 °C koja je 13. rujna 1922. godine u Libiji u mjestu El Azizia koje se nalazi oko 40 kilometara jugozapadno od Tripolija.

Svjetska meteorološka organizacija (WMO) je 13. rujna 2012. objavila priopćenje da se ta temperatura više ne smatra službenom najvišom temperaturom mjerenom na Zemlji.

Temperaturni rekord iz Libije je tijekom 2010. i 2011. godine istraživala posebna komisija WMO-a. Izdvojeno je nekoliko glavnih razloga zbog kojih on nije bio vjerodostojan. U istraživanju tog temperaturnog rekorda svoj doprinos su dali i spomenuti stručnjaci C. Burt i M. Herra.

Naslova slika: pustinja Atacama u Čileu

Komentari