Tuesday, Sep. 26, 2017

Pročitajte sve što morate znati o munjama i gromovima!

Autor:

|

25.06.2014

|

Kategorije:

Pročitajte sve što morate znati o munjama i gromovima!

Ljeto je godišnje doba kada su nad našim područjima grmljavinske nestabilnosti relativno česte, osobito kada ljeto obilježavaju česti prodori vlažnog zraka, kao što je to slučaj u dosadašnjem tijeku ljeta.

Foto: Daniel Pavlinović

Munja je oduvijek fascinirala i plašila čovjeka, zaokupljala je njegovu maštu. Čak ni danas ta pojava nije sasvim objašnjena i još uvijek znanstvenici pokušavaju shvatiti i objasniti neke pojave vezane za udar munje. U antičko doba munja i grmljavina su bili znaci božanskog djelovanja. Starim Grcima munja je bila jedno od Zeusovih oružja. Slično je bilo u kulturama i religijama većine starih naroda, a razna praznovjerja su se održala gotovo do današnjih dana. Sredinom 18. stoljeća Benjamin Franklin je dokazao da je munja električna pojava. Novija istraživanja munja idu u više pravaca. Jedan od njih je razvoj mreže uređaja za detekciju i registraciju munja, koja omogućava da se s jednog mjesta pregledno prati situacija na većem području. Drugi važan pravac istraživanja je pokušaj da se što bolje snime i matematički opišu pojave pri udaru munja. Pri izučavanju tih pojava koriste se umjetno izazvane munje.

Prije nego što se “bacimo” na detaljniji opis ovih pojava, evo što kaže službena terminologija opisana u DHMZ-ovoj tablici:

GRMLJAVINA – Vidi se munja i čuje grmljavina

MUNJA, SIJEVANJE – Vidi se iskra, ali ne čuje buka

GROM – Zvuk i bljesak su istovremeni (udar je vrlo blizu)

GRMLJENJE – Čuje se buka, ali ne vidi iskra

KUGLASTA MUNJA – Užareni, električno nabijeni prostor plina, svijetli u mraku, može ući u kuću kroz zatvoreni prozor, ispariti kantu vode i slično.

Foto: Boris Bašić

Foto: Rade Popadić

slika

ŠTO JE MUNJA?

Munja je vidljivo, prirodno električno pražnjenje na koje uglavnom otpadaju pražnjenja između oblaka, te između oblaka i Zemljine površine. Vrlo mali dio pojavljuje se tijekom vulkanskih erupcija.

Munje izgledaju poput ogromnih iskri čija je prividna debljina puno veća nego što stvarno jest (oko centimetra), iz razloga što su vrlo blještave.

Jakost struje prosječne munje je oko 30 kiloampera, pri čemu se prenese energija od oko 500 megadžula. Laiku ove vrijednosti ne znače uglavnom ništa, ali za usporedbu, tijekom kratkog spoja obične AA baterije jakost struje iznosi nekoliko ampera.

Kolika je snaga munje? Uzmimo za standard kilovat kao jedinicu koju svi znaju. Prosječno sušilo za kosu ima snagu od 1 kW, a munja u prosjeku ima snagu od oko jednog teravata (1 TW = milijarda kW). To izgleda užasno puno, ali munja traje samo oko 30 mikrosekundi. Pošto je snaga omjer energije i vremena, energija je umnožak snage i vremena.

Usporedimo sada energiju u prosječnoj munji. 500 MJ po munji. Recimo, svinjska mast sadrži oko 40 kJ/g mjereći energiju izgaranja s kisikom. To znači da prosječna munja ima energije koliko i oko 12 i pol kilograma svinjske masti. Ne čini se spektakularno, zar ne? Ima ljudi koji toliko pojedu za nekoliko mjeseci.

Benzin ima skoro 50 megadžula po kilogramu. Dakle prosječna munja je oko skoro deset kila benzina što je skoro 14 litara. Razočarani? Ili fascinirani benzinom?

Ljudi obično misle da se radi o enormnim iznosima, jer ih fasciniraju naponi munja koji se kreću od desetak do stotinjak milijuna volti.

Naponi ne govore o kolikim se energijama radi pa tako zavaravaju. Primjerice, tijekom suhog dana hodajući po tepihu možemo naići na potencijal od nekoliko tisuća volti s obzirom na tlo, a ništa puno drukčije nije ni kad trljamo balon po opranoj, suhoj kosi. One iskrice su vrlo mala količina energije, ali naponi su im visoki.

Temperatura munje je također fascinantna. U prosjeku 20.000°C, ponekad i 30 tisuća, što znači da sadrži i plazmu. Temperatura površine Sunca je “samo” 5500 – 6000°C.

Međutim i to zavarava. Temperatura je mjera zagrijanosti, a koliko je nešto zbilja vruće govori sadržaj topline (energije). Tako litra kipuće vode ima manje topline od cisterne kipuće vode iako su obje na 100°C.

Iz ovih razloga, a i iz činjenice da bi oprema koja bi hvatala energiju munja bila glomazna, skupa i nepraktična, munje nam ne služe u energetici. Dakle, ne radi se o “zavjeri bogatih ovih ili onih” nego o zaista malim iznosima i pukoj neisplativosti!

Munja se u prosjeku širi brzinom od malo više od 200 tisuća kilometara na sat i uglavnom straši kognitivni život na Zemlji, ali i obogaćuje zrak nitratnim ionima u vidu dušične kiseline koje kiša spere u tlo, a biljke (maslačci, ruže, fitoplankton u oceanima, kupus, itd.) žedno konzumiraju jer ih jednostavno obožavaju.

Ponekad munja ubije. Rijetko baš udari u čovjeka (onda ga pretvori u spaljenu masu). Uglavnom udari u blizini, a čovjeka udari ili neka njena pokrajnja grana ili razlika u naponu između dvije točke na tlu. Recimo, ako udari par metara dalje, već je pola metra razmaka među nogama dovoljno da prostruji dovoljno jaka struja da čovjeku jako naškodi. Većina struje proteče kroz kožu, ali najčešće je jakost struje kroz srce dovoljna da mu uništi sinusni ritam, pa čovjek umre jer mu srce više ne kuca kako treba, već treperi. Kada munja udari u nogometni teren često prežive nogometaši koji toga trenutka nisu bili u raskoraku, odnosno dodirivali su tlo s jednom nogom ili su im bile skupljene.

Ponekad ljudi stradaju i od projektila uzrokovanih munjom. Munja udari u stablo, ono se uslijed oslobođene topline rasprsne i izrešeta čovjeka.

VRSTE MUNJA

Munja od oblaka do tla je najpoznatiji i drugi najučestaliji oblik munje, koji nastaje pražnjenjem naboja iz kumulonimbusa prema tlu.

Lančane munje su vrsta munja od oblaka do tla koje se prikazuju u isprekidanom nizu kratkih i blještavih odlomaka te traju duže od uobičajenih vrsta munja. Dosta su rijetke i postoji nekoliko objašnjenja te pojave.

Trakaste munje se pojavljuju kada postoji jaki bočni vjetar i imaju više povratnih udara, koji se mogu prikazati i kao omče.

Skraćene (staccato) munje su vrsta munja od oblaka do tla, s kratkotrajnim i vrlo jakim bljeskom, često s puno grananja.

Viličaste munje su vrsta munja od oblaka do tla koje se putem izraženo granaju.

Munja od tla do oblaka je munja kod koje se negativno nabijeni ioni s tla dižu i susreću s pozitivno nabijenim ionima iz kumulonimbusa. Zatim se povratni udar vraća prema tlu.

Munja od oblaka do oblaka može biti između dva različita oblaka ili unutar istog oblaka, između dijelova s različitim potencijalom. Inače se najčešći oblik munja javlja unutar istog oblaka i to obično između gornjeg (nakovnja) i donjeg dijela oblaka.

Toplinske munje je naziv za munje koje se pojavljuju jako daleko tako da se vidi bljesak, a zvuk se ne čuje jer se na putu rasprši do promatrača. U našim se krajevima ponekad kaže da “sijeva od vrućine” kad se u ljetnim noćima vide daleki bljeskovi munja bez oluja u neposrednoj blizini.

Suhe munje su munje koje se javljaju bez oborina. Čest su uzrok šumskih požara, a mogu nastati i pri erupcijama vulkana.

Raketne munje se obično kreću vodoravno s donjeg dijela oblaka i promatraču je vidljivo njihovo napredovanje.

Visokonaponske ili pozitivne munje obično nastaju u gornjem dijelu kumulonimbusa (nakovnju), putuju i do nekoliko kilometara vodoravno te zatim skreću do tla. One čine manje od 5% svih munja. Zbog puno većeg prijeđenog puta, te munje obično nose 6 do 10 puta više naboja, njihov je napon također znatno veći, a obično traju i oko 10 puta duže. Bljeskovi takvih munja stvaraju velike količine niskofrekventnih (ELF i VLF) radiovalova. Zbog svoje velike snage, visokonaponske munje su jako opasne, posebno za avione jer još uvijek ne postoji dovoljna zaštita za njih.

KUGLASTA MUNJA

Kuglasta munja je svijetleća sfera koja se ponekad javlja za vrijeme oluje. Najčešće je crvena, ali se pojavljuje i u drugim bojama: žutoj, zelenoj, bijeloj i plavoj. Veličine su joj različite, a prosječan promjer oko 25 centimetara. Za razliku od običnih munja, kuglaste munje se sporo kreću, usporedno s tlom. Mogu zastati i promijeniti smjer kretanja, a traju i do 5 sekundi. Osobine kuglastih munja jako se razlikuju od slučaja do slučaja, te se smatra da postoje razne vrste ovih munja. Danas se vjeruje da samo jedna teorija ne može objasniti sve vrste pojava kuglastih munja u prirodi.

I pored brojnih nastojanja, samo neke vrste kuglastih munja su djelomično stvorene u laboratorijskim uvjetima. Među njima su slabo svijetleće kugle, nastale poslije udara obične munje u neke materijale. Nikola Tesla nekoliko puta spominje sličnu pojavu, izazvanu udarom iskre ili strujnice u drveni predmet. Prema novijim teorijama, kuglasta munja je u stvari područje plazme stvoreno u prirodi električnim pražnjenjem. Najnovija istraživanja i proračuni pokazuju da je život jedne kuglaste munje nemoguće objasniti energijom koju ona može sadržavati u trenutku nastanka, već da se za njeno održavanje mora dovesti vanjska energija. Pretpostavlja se da se ova energija dobiva od prirodno stvorenog elektromagnetskog polja. U početku malo područje ioniziranog plina, stvoreno prethodnom munjom ili nekom drugom električnom pojavom za vrijeme oluje, povećava se na račun energije vanjskog elektromagnetskog polja. Promjer plazmene sfere određuje frekvencija vanjskog polja, te tako dolazi do rezonance.

Najčešće dimenzije kuglastih munja zahtijevaju elektromagnetska polja od 35 do 100 cm valne duljine. Po ovoj teoriji pretpostavlja se da određenu ulogu igraju stojeći valovi, nastali odbijanjem prirodnih elektromagnetskih valova Zemlje. To je djelomično provjereno eksperimentalnim putem, ali još ima dosta problema na koje ni ova teorija nije dala zadovoljavajuće odgovore. Utvrđeno je da je za održavanje grude plazme u zraku potrebna snaga elektromagnetskog polja reda 500 W, što je znatno ispod mogućih snaga pri električnom pražnjenju. Međutim, malo je poznatog o prirodnim elektromagnetskim valovima, pa se na osnovu ograničenih podataka ne može zaključivati.

Teslina hipoteza o nastanku i održavanju kuglastih munja sadrži neke pretpostavke koje nalazimo i u najnovijim teorijama, ali nosi i obilježja doba u kojem je nastala. Tako, na primjer, po Tesli i Kapici, prvobitna energija jezgre vatrene kugle nije dovoljna za održavanje kuglaste munje, već je za to potrebno dovođenje vanjske energije. One crpe energiju iz drugih munja, koje prolaze kroz prostor jezgre vatrene kugle, a koncentraciju energije objašnjava otpornošću jezgre, odnosno većim kapacitetom razrijeđenog plina u jezgri da apsorbira energiju od ostalog zraka kroz koji prolazi pražnjenje. U prirodi je manja vjerojatnost prolaska više munja kroz jezgru kuglaste munje, pa je logičnija Kapičina teorija o djelovanju drugih munja preko elektromagnetskog polja i stojećih valova koje one stvaraju. U Teslinim eksperimentima moguće je da češće dolazi do “prelaska” više kasnijih munja preko jezgre kuglaste munje.

Posebno su zanimljiva Teslina zapažanja i komentari o nastanku “vatrenih kugli”, pojavi koja je zanimala ljude od davnina. Neki podaci o kuglastim munjama nađeni su i na etruščanskim spomenicima, u radovima Aristotela, Lukrecija i drugih. Kuglaste munje, ili “vatrene kugle” kako ih Tesla naziva, nastaju za vrijeme nevremena i smatraju se jednom vrstom električnog pražnjenja. Pojava je u prirodi vrlo rijetka, ali je ipak sakupljeno dosta podataka na osnovu kojih je izgrađeno nekoliko teorija nastanka ovih munja. Po nekim hipotezama, kuglasta munja je optička iluzija (ovako je mislio i Tesla do trenutka kada je sam proizveo “vatrene kugle”); po drugima, to je trag meteora. Prije Aragoove analize dvadesetak poznatih pojava kuglastih munja 1838. godine nije bilo znanstvenih analiza u pravom smislu riječi. Po objavljivanju Aragoovog djela, kuglaste munje su ušle u krug znanstvenih problema, i ostale do danas djelomična zagonetka.

VILENJACI I VATRENJACI

Jeste li znali da grmljavinski oblaci (kumulonimbusi), osim uobičajenih svjetlosno-zvučnih efekata, mogu proizvoditi i pojedine fantastične svjetlosne efekte koje zapravo nisu ni munje, a ni gromovi?

Da, upravo je tako. Neke od tih pojava, prevedene na naš jezik, imaju vrlo čudna i neobična imena. Ove zanimljive pojave se, vjerovali ili ne, nazivaju vatrenjacima i vilenjacima – već i sam naziv pokazuje da se radi o nečemu rijetkom, a možda i tajanstvenom. Bez obzira koliko su te pojave čudne po samom nazivu, još su više čudne i zanimljive po svojoj manifestaciji i procesu nastanka. Ove svjetlosne pojave, koje se mogu susresti kod snažno razvijenih grmljavinskih oblaka, svakako izazivaju divljenje, ali ih je i vrlo teško zapaziti, zabilježiti ili snimiti. Razlog tome je njihova pojava koja izuzetno kratko traje i može se dokumentirati samo osjetljivim fotoaparatima.

i

Vatrenjak (eng. sprite) nastaje na visini od oko 70 km (u mezosferi) kao kratkotrajna svjetlosna pojava u obliku vatrenih plamenova usmjerenih prema dolje. Pojava može dosezati 90 – 100 km visine, dakle sve do ionosfere. To je pojava prvenstveno crvene boje iz čijeg gornjeg dijela se izdvajaju ogranci poput plamenova spuštajući se u niže slojeve atmosfere, čak do 25 – 30 km u stratosferu, i pritom postaju plavkasto obojeni. Vatrenjake proizvodi grmljavinski oblak izuzetno jakih električnih pražnjenja prema tlu i obično se javljaju zajedno. Vatrenjaci su većinom udruženi sa snažnim pozitivnim električnim pražnjenjima između oblaka i tla, što naglo jača električno polje u srednjoj atmosferi nad oblakom, iznad granične vrijednosti dielektričnog praga za atmosferu. Drugim riječima, iznad grmljavinskog oblaka nastane ogromna električna iskra (na visini od oko 70 km), čiji se ionizirani kanali, poput snopa niti, šire u više i niže slojeve. Vatrenjaci nisu popraćeni čujnom grmljavinom, ali mogu proizvesti zvučne valove vrlo niskih frekvencija (oko 1 Hz) na koje ljudsko uho nije osjetljivo. Međutim, ti infrazvučni signali mogu se detektirati posebnim prijemnicima čak na stotine pa i tisuće kilometara daleko od izvora.

i

Vilenjaci (ELVES), nastaju kao svjetlosna pojava crvene boje prstenastog oblika na visini od 90 – 100 km i koja se, dok traje, može širiti do promjera i od nekoliko stotina kilometara. Vilenjaci su proizvod izuzetno jakog elektromagnetskog impulsa sa snažnim električnim pražnjenjem u grmljavinskom oblaku. Snažan impuls napreduje prema većim visinama i pritom uzrokuje svjetlucanje molekula u okolnoj atmosferi. Pojava traje još kraće od vatrenjaka, svega nekoliko tisućinki sekunde, pa ju je nemoguće vidjeti ljudskim okom. Iz satelita je utvrđeno gama-zračenje u atmosferi iznad grmljavinskih oblaka, koje je vjerojatno izazvano međudjelovanjem impulsa elektromagnetskog polja s kozmičkim zračenjem.

Najnovija istraživanja ukazuju na to da ova zračenja iz kumulonimbusa često pogađaju putničke avione koji se nađu iznad olujnog oblaka, te da je to zračenje nekoliko puta jače od prosječnog rendgenskog pregleda!

i

KAKO NASTAJE OKAMENJENA MUNJA?

Naziv okamenjena munja može se povezati s ponekad razgranatim i nepravilnim oblikom fulgurita, koji odaje oblik puta ionizirane staze kojom je električna struja prodrla u tlo. Često je štapićastog, hrapavog oblika izvana, obložena grubljim česticama pijeska ili tla. Glatkog je cjevastog oblika iznutra, dubine od desetak centimetara pa do metar ili više.

Okamenjena tvorevina je uvijek iznutra šuplja. Promjer unutarnje cijevi može biti od jednog do nekoliko centimetara širine. Te tvorevine su dosta krhke i lome se pri iskopavanju iz tla.

munja

Fulguriti mogu biti poluprozirni, bijeli (rijetko), svijetlosmeđi, zelenkasti i crni, što ovisi o kemijskom sastavu otopljene materije u koju je udario grom. Posljedica su toplotnog djelovanja udara groma u pjeskovito tlo.

Duž ioniziranog kanala razvije se visoka temperatura koja prelazi 1800°C. Uz takvu temperaturu, koja traje samo djelić sekunde, sastojci tla izgore ili se otope, a zatim se brzo ohlade.

munja

Najčešće se mogu naći nakon udara groma u pješčanom tlu ili pustinjskom pijesku koji sadrži dosta čestica kvarca (SiO2). Amorfni kvarc ili prirodno staklo je nakon hlađenja glavni sastojak fulgurita.

Tragovi fulgurita mogu se naći i u području kamenitog tla. Kameni komadi u koje je grom udario prekriveni su glatkom smećkasto-zelenom glazurom.

… KADA MUNJA UDARI U ČOVJEKA

Udar munje može biti izravan ili posredan. Izravan udar munje u čovjeka uzrokuje visoki napon u tijelu, reda veličine 100 kV, uslijed čega s površine ljudskog tijela nastaje preskok u obliku električnog luka, preko kojeg teče najveći dio električne struje nastale udarom groma, dok kroz tijelo čovjeka prolazi struja vrijednosti nekoliko ampera.

Rijetki su oni koji mogu preživjeti izravan udar groma. Električni tok koji teče po površini ili kroz tijelo može uzrokovati različite poremećaje srčanog ritma, srčani zastoj, zastoj disanja uzrokovan paralizom mišića i/ili poremećajem centra za disanje, gubitak svijesti, privremenu paralizu, konvulzije i/ili nemogućnost prisjećanja na događaje koji su prethodili udaru groma, komu, površinske opekotine različitih oblika (obično nalik paprati), a na mjestima na kojima se znoj ili kapljice kiše naglo pretvaraju u paru ili ispod metalnih predmeta (dugmad, nakit) moguća je i karbonizacija tijela. Može uzrokovati i prsnuće prsnog koša i trbuha, prijelome kostiju, ozljede oka i uha te različite psihičke i neurološke poremećaje.

Posredni udar groma događa se kada čovjek nije pogođen ukupnom strujom groma, nego samo jednim njezinim dijelom. Opasnosti za čovjeka su tada jako velike ako se nalazi u krugu od 100 metara od mjesta udara groma. Od mjesta udara groma strujnice se raspršuju nekontrolirano i u stanju su usmrtiti čovjeka.

PRUŽANJE PRVE POMOĆI

1. Odmah pozvati hitnu medicinsku pomoć.

2. Žrtvi udara groma može se odmah pristupiti i dodirnuti ju bez opasnosti.

3. Spasilac mora procijeniti, vodeći računa o osobnoj sigurnosti, je li moguće žrtvu premjestiti na sigurnije mjesto.

4. S prvom pomoći započeti ukoliko je unesrećenik bez svijesti, ima isprekidano disanje ili uopće ne diše, nema opipljivog pulsa odnosno ima raširene zjenice. Unesrećenika položiti na leđa i odmah započeti s masažom srca. Pritom osloboditi sve dišne puteve. S obje ruke (jednom na drugoj) 10 puta pritiskati prsa u razmaku od 1 sekunde toliko snažno da mu se prsni koš spusti do 5 cm. Ukoliko unesrećenik nije počeo disati, ponoviti postupak ili početi s oživljavanjem usta na usta. To se mora tako dugo ponavljati dok ne dođe pomoć ili liječnik koji će ustanoviti smrt. Kada ima više žrtava, prednost u zbrinjavanju imaju uvijek oni koje treba oživljavati.

5. Onesviještenu žrtvu postaviti u bočni položaj.

6. Zbrinuti ostale ozljede (prijelome, rane i opekline).

7. Svaku žrtvu udara groma treba prevesti u bolnicu uz stalan nadzor životnih funkcija.

KAKO UMANJITI OPASNOST OD UDARA MUNJE?

Opasnosti udara munje moguće je izbjeći usvajanjem određenih pravila ponašanja:

1. Prije odlaska u planinu ili na otvorene prostore u prirodi moramo se informirati o vremenskim uvjetima radi izbjegavanja oluje.

2. Olujno vrijeme u planinama najčešće je u ljetnim mjesecima, poslijepodne i navečer.

3. Oluja je povezana s olujnim oblacima (kumulunimbusima).

4. Ako prijeti oluja, potraži čvrsto sklonište.

5. Ako si u zidanom objektu, izbjegavaj stajati kraj prozora, otvorenih vrata, kamina, metalnih stupova i metalnih predmeta kao što su slavine, utičnice i električni prekidači.

6. Korisno je pravilo 30+30: kada vidite munju i možete nabrojiti do 30 sekundi prije nego što čujete grom, morate potražiti sklonište. Najmanje 30 minuta od posljednje viđene munje i groma ne smijete izlaziti iz skloništa.

7. Velike špilje i udoline dobra su zaštita, ali ne i mali prevjesi ili plitke jame mokrih stijena.

8. Svaki vodič struje koji je iznad ramena povećava opasnost direktnog udara.

9. Mobitele ili radio uređaje ne koristiti nego ih dobro spakirati u ruksak te ih tako zaštititi od oštećenja.

10. Mokra užeta mogu voditi munju.

11. Nemojte stajati u velikoj skupini nego se raspršite kako bi u slučaju udara munje ista zahvatila manje osoba.

12. Izbjegavajte izložene točke, posebno osamljena stabla i rub šume.

13. Izbjegavajte nositi metalne predmete (cepine, sajle, ljestve, klinove).

14. Izbjegavajte prostor blizu strujnih vodova, stupova žičara i dalekovoda.

15. Munja može biti i 15 km ispred oluje, ide horizontalno te može udariti iz vedrog neba.

16. Na kraju oluje munje su jednako opasne kao na početku.

17. Udalji se od stijena, grebena i vrhova.

18. Šator nije zaštita; ako si u njemu ostani dalje od metalnih šipki šatora i mokre odjeće ako je moguće, gumeni đonovi i gumena odijela nisu zaštita od groma.

19. U šumi potraži zaklon kraj manjih stabala i grmlja.

20. Na otvorenom prostoru biraj najniža mjesta, škrape i doline ako nemaju vode.

21. Ako si ipak na otvorenom, čučni i pogni se naprijed stavljajući ruke oko koljena; ako je moguće stavi ispod sebe izolacijski materijal kao što je uže, jakna i sl.; nemoj ležati ispruženo na zemlji.

22. Ako osjetiš pucketanje i podizanje kose (kosa se nakostriješi) ili vidiš plavu aureolu oko objekata, radi se o električnoj aktivnosti oko tebe i moraš to područje napustiti što je prije moguće; ako ne možeš, čučni na stopala, spusti glavu i rukama ne dodiruj zemlju.

23. Klekni na koljena ili sjedni na prekrižene noge jer je čučanje iscrpljujuće i može se izdržati svega nekoliko minuta. Osnovna je logika ovog položaja smanjiti tjelesnu visinu i što manjom površinom tijela dodirivati tlo. Rukama pokrij uši kako bi spriječio ozljede bubnjića.

ČINJENICE O MUNJAMA

– Munje u SAD-u godišnje prosječno odnesu 80 ljudskih života, te prosječno ozlijede 300 ljudi.

– Energija iz jednog atmosferskog pražnjenja mogla bi održavati upaljenom žarulju od 100 W više od tri mjeseca bez prestanka.

– Munja ubije samo oko 10 posto ljudi koje udari, 90 posto ih preživi. Ipak, oko 25 posto pretrpi dugoročne fiziološke ili psihološke posljedice.

– 92 posto ozljeda i smrti zbog munja događa se između svibnja i rujna.

– 45 posto smrtnih slučajeva i 80 posto ozljeda događa se između 10 i 19 sati.

– Cipele obložene plastikom ili plastične gume NE pružaju nikakvu zaštitu od munje.

– Munja može udariti više od 16 kilometara daleko od mjesta gdje se pojavljuju oborine. Više od 50 posto smrtnih slučajeva od munje događa se NAKON što nevrijeme prođe.

BRZA METODA RAČUNANJA UDALJENOSTI MUNJE

Nakon udara munje (bljeska), potrebno je brojati sekunde do trenutka kada se začuje grom. Broj sekundi pomnožite s 300 i dobit ćete grubu procjenu udaljenosti do mjesta udara u metrima. (Brzina zvuka u zraku iznosi oko 330 m/s).

GROM

Grom je ono čega se uglavnom iracionalno boji većina ljudi. To je zvuk. Ne vidi se, već se čuje.

Jeste li doživjeli udar munje na bliže od 100 metara? Jezivo!

Grom prasne zato što munja naglo raširi zrak u tom centimetarskom kanalu kroz koji proteku deseci kiloampera u par desetaka mikrosekundi.

Gromovi su bezopasni, osim ako od njih netko ne ogluši ili ne dobije srčani udar, a to se generalno događa u slučajevima kada je munja toliko blizu da je ona puno opasniji dio cijele priče. I eto poante cijelog članka – gromovi ne ubijaju!

Zato uvijek reagirajte na medije koji koriste ovakve naslove:

“Grom ubio obitelj na ljetovanju”

“Tri kupača ozlijeđena zbog snažnog groma”

“Grom zapalio kuću”

Prava je šteta, stoga, što se uređaji koji služe za obranu od munja popularno zovu gromobrani. Trebali bi se zvati munjobrani, u skladu s hrvatskom tradicijom po kojoj su se i prve elektrane zvale – munjare. OK, munjara je blesavo ime. Elektrana nije. Ali munjobran? Sasvim u redu.

Izvori: CROMETEO, DUZS, http://blog.dnevnik.hr/endimion17, Wikipedia, NOAA

Komentari

Share This Article

Related News

ANALIZA: Superćelijski oblak pred Splitom (FOTO, VIDEO)
Snažna pijavica pogodila Supetar i načinila veliku materijalnu štetu (FOTO, ANALIZA)
Tople ljetne noći: Fenski učinak bure

O Autoru

Rade Popadić