Svestrani znanstvenik, Karl S. Kruszelnicki, inače fizičar i matematičar, stručnjak je za atmosferu i dobitnik brojnih znanstvenih priznanja. U svojoj posljednjoj kolumni za ABC Science osvrnuo se na to stagnira li globalna temperatura zraka zadnjih 15 godina, kako se to u posljednje vrijeme može čuti.

Svako malo u medijima se mogu pročitati naslovi koji ističu da je globalna temperatura zraka zadnjih 15 godina prestala rasti. Takve tvrdnje često su kontradiktorne s tvrdnjama znanstvenika koji nas upozoravaju na sveprisutno globalno zagrijavanje. Neki mediji idu toliko daleko da su, pozivajući se na svoje izvore, najavili stagnaciju globalne temperature zraka sljedećih 20 godina, te da se arktički led počeo oporavljati. Obje ove tvrdnje jako su pogrešne, ističe u svom članku ABC Science.

Dvije su osnovne tvrdnje kod onih koji zastupaju tezu “pauze” u globalom zagrijavanju. Prva je da se klima zapravo hladi, a ne zagrijava, a to je netočno.

Druga tvrdnja je da je nakon prethodnog zagrijavanja, globalna klima na temperaturnoj konstanti, te da se ne grije niti hladi. Ovo je također netočno.

Pogledajmo drži li “vodu” tvrdnja da se površinske temperature nisu povisile još od 1998. godine.

No prije odgovora, zašto baš 1998.? Zašto ne 1997. ili 1999.?

Meteorološki podaci kazuju da je 1998. godina bila iznimno topla na globalnom nivou. No već 2005. godine uslijedila je nova najtoplija godina, 2010. opet nova najtoplija od početka službenih mjerenja. 1998. je bila vrlo topla zbog brojnih čimbenika. Glavni je taj da je 1998. zabilježen najintenzivniji El Niño fenomen u 20. stoljeću! A što je El Niño?

Na Pacifiku se izmjenjuju El Niño i La Niña razdoblja. El Niño uzrokuje toplije, La Niña hladnije godine na globalnoj razini, nego bi one to bile bez da se ovi fenomeni dogode. El Niño fenomen podrazumijeva oslobađanje toplije iz oceana u atmosferu, a za La Niñe oceani, slikovito rečeno, upijaju toplinu atmosfere.

Jasno je kako ovi fenomeni direktno utječu na globalnu klimu, osobito kada se uzme u obzir da je samo Tihi ocean površinom veći od svih kopnenih površina na Zemlji zajedno.

Za vrijeme El Niña 1998. godine, procjenjuje se da je Tihi ocean ispustio oko 42 zetadžula (ZJ) energije u atmosferu. (Usput rečeno, “zeta” znači jedinica s 21 nulom).

Da bi dobili predodžbu u kakvoj količini energije se radi poslužit ćemo se primjerom elektrana. Sve elektrane svijeta na razini godine prosječno proizvedu oko pola zetadžula energije. To znači da je Pacifik 1998. godine u atmosferu ispustio oko 80 puta više energije nego ju je putem elektrana te godine proizvelo čovječanstvo!

Nakon 1998. godine, rekordne vrućine nisu prestajale. Primjerice, 2003. godine zapadnu Europu pogodilo je ekstremno vruće ljeto, a 2010. godine, najtoplijoj godini do sada, 50. 000 ljudi izgubilo je živote zbog katastrofalnih požara u Rusiji. SAD je pogodila rekordna vrućina 2012. godine, a Australiju u siječnju ove. Globalno gledajući, svibanj i lipanj 2014. godine bili su globalno najtopliji od početka službenih mjerenja, a travanj je izjednačio dosadašnji rekord. Najnoviji podaci govore da se i ovogodišnji kolovoz pridružio rekordu toplim mjesecima. Ne zaboravimo da se 13 od 14 najtoplijih godina od početka službenih meteoroloških mjerenja dogodilo u 21. stoljeću.

Ne manje bitno, do sada najtoplije godine, 2005. i 2010. godile su za vrijeme La Nina fenomena, kada oceani ublažavaju globalnu temperaturu zraka!

Iz svega se nedvojbeno može zaključiti da globalna temperatura niti pada, niti stagnira, već i dalje raste.

Što uzrokuje zagrijavanje?

Mnogi staklenički plinovi poput ugljičnog dioksida ili metana ostaju “zarobljeni” u atmosferi stvarajući učinak “staklenika”. Ovi plinovi dozvoljavaju sunčevoj energiji da prođe kroz atmosferu, no ne dopuštaju joj da se vrati nazad u Svemir. Količina energije u atmosferi koja biva “zarobljena” zbog stakleničkih plinova jednaka je energiji koju bi proizvelo oko 400.000 atomskih bombi kakva su bačene na Hiroshimu, i to svaki dan u godini!

Trenutno udio ugljikovog dioksida veći su za oko 40 posto u odnosu na prosjek 19. stoljeća. Također se zna da je njegov udio najveći zadnjih 800.000 godina. Udio ovog plina bio je 800.000 godina u granicama između 170 do 280 ppm, sve do industrijske revolucije. Tako je skok na preko 400 ppm-a u manje od 200 godina zaista strahovit. Zapravo, to povećanje udjela CO2 u atmosferi stalno se povećava. Tako je 2013. godine zabilježen rekordan porasta udjela ovog plina u atmosferi u jednoj godini, od početka službenih mjerenja.

Komentari