Iako ne spada među kišovitije mjesece, ožujak u prosjeku primi više oborina nego siječanj i veljača. Dva su osnovna razloga za to; ožujak ima dva ili tri dana više od veljače te je «promet» ciklonama bogatiji nego mjesec prije. Prosječna ožujska količina oborine na Jadranu se smanjuje od sjevera prema jugu. U Rijeci u ožujku prosječno padne 105mm oborine, a u Šibeniku samo 60mm. U Dubrovniku prosječno padne 100mm oborine, što znači da je krajnji jug Dalmacije opet bogatiji oborinom. Manjak kiše na srednjem i južnom Jadranu u odnosu na sjeverni, objašnjava se rjeđim premještanjem ciklona preko južnog Jadrana. Ciklone znaju svojom glavninom prijeći zapadnije od Hrvatske, ili se sa zapadnog Sredozemlja premještaju preko sjevernog Jadrana dalje na sjeveroistok Europe. U takvoj situaciji Dalmacija dobije znatno manje oborine nego sjeverni Jadran. Pojava snijega još uvijek nije isključena, osobito uz obalu sjevernog Jadrana, pri prolasku genovske ciklone sa središtem nad jugom Italije ili u srednjem/južnom Jadranu, pogotovo ako raspored atmosferskih sustava nad europskim kopnom garantira dotok dovoljno hladnog zraka sa sjevera.

Srednje mjesečne temperature u ožujku još su relativno niske. One variraju od 8,5°C ponegdje na sjevernom Jadranu do 12°C na otocima Dalmacije. Ožujak je prvi mjesec u kojem se počinje osjećati izražen porast temperatura u odnosu na zimsko razdoblje. Pogotovo se to odnosi na dnevne temperature, koje se pod utjecajem već podosta snažnog sunčeva zračenja, nerijetko penju preko 15°C, a ponekad, doduše rijetko, i iznad 20°C. Primjerice, u Šibeniku je temperatura zraka 23.02.1977. dosegnula ljetnih 26,2°C! Temperatura mora, zbog fizikalnog svojstva vode da dugo zadržava akumuliranu toplinu, te da joj, dok je hladna, treba mnogo vremena da se zagrije, ne slijedi tako brz porast kao i zrak. Zbog toga što se kopno mnogo brže grije od mora, dnevne temperature će u ožujku često biti više uz obalu nego na otvorenom moru. Jutarnje temperature zraka ne rastu tako brzo kao dnevne, iako se i u njihovom statističkom prikazu vidi primjetan odmak od jutarnjih temperatura u siječnju i veljači.

Prosječne mjesečne temperature i oborine u proljetnim mjesecima (1961-1990.)

Ono što karakterizira ožujak je povremena pojava magle, osobito na njegovom sjevernom dijelu (Tršćanski zaljev, zapadna obala Istre). Iako debljina magle na Jadranu vrlo rijetko premašuje 300m, ona zna stvarati velike probleme pomorcima. Magla zna biti toliko gusta da se ne vide svi dijelovi vlastitog broda. U Puli se magla tijekom ožujka prosječno pojavi u 2,5 dana, u Zadru u jedan dan. Magla je rijetko dugotrajna, formira se pred zoru i traje najčešće do 10-11 sati, nakon čega postupno iščezava.

Bura je hladan sjeveroistočni silazni  vjetar koji je izrazito mahovit. Udari bure mogu biti tako jaki da se brodovi s neiskusnom posadom znaju nasukati. Jaka bura redovito stvara morski dim, opasnu pojavu za sve koji se tada nađu na moru. Morski dim nastaje kada snažan vjetar s vrhova valova otkida sitne kapljice mora koji ribaru u čamcu otežavaju disanje. Morski dim je najučestaliji u podvelebitskom primorju.   Na Jadranu su poznata područja gdje je bura češća i jača nego drugdje. To su područje vinodolskog zaljeva, cijelo podvelebitsko primorje (osobito područje grada Senja), novigradski zaljev, područje ušća – kanjona rijeke Krke (šibensko područje), splitsko područje (osobito Klis, Omiš i Vruja), podbiokovsko primorje, žuljanski zaljev na poluotoku Pelješcu, ušće rijeke Neretve.

Poznata velebitska bura. Ražanac, foto: Aleksandar Gospić

Anticiklonalnu buru često najavljuje planinska «kapa bure». Pošto se hladni zrak prisilno uzdiže uz sjevernu stranu planine, zrak se hladi i nastaje proces ukapljivanja vodene pare. Iznad viših planina uz obalu stvori se mali bijeli oblačić. Napredovanjem hladnog zraka oblak često «proguta» cijeli planinski vrh i tada vrlo uskoro možemo očekivati dolazak jake bure. Na Jadranu je najpoznatija Velebitska «kapa bure», a može se uočiti i nad drugim planinama poput Kamešnice (vidi se u procjepu između Kozjaka i Mosora), iznad Biokova itd.

Burna kapa nad Velebitom. Foto: Boris Kačan

Mnoge pučke izreke i vjerovanja uz ožujak vezuju tzv. marčane bure. Vjeruje se da u ožujku moraju zapuhati 3 snažne bure. Ovakvo vjerovanje često ima utemeljenja u stvarnosti jer je ožujak jedan od najvjetrovitijih mjeseci na Jadranu, a bura je najčešći vjetar. Pučki meteorolog čak predviđa i 3 datuma u ožujku u kojima se bura javlja, no datumi su različiti u pojedinim krajevima. Osobito često se navode datumi 7., 17. i 27. ožujka. Ponegdje se na srednjodalmatinskim otocima navode datumi 7., 14. i 21. ožujka. Ovakve datume ipak treba uzeti sa velikom dozom rezerve jer, iako spomenuti datumi ponekad donesu buru, često se dogodi da bura u te datume uopće ne zapuše, a moguće je da tzv. marčane bure sasvim izostanu. Ožujak je prijelazno razdoblje proljeća u zimu, stoga složena gibanja opće atmosferske cirkulacije nisu jednaka svake godine. Zima je ponekad hladna, ponekad topla, pa tako i ožujak s vremena na vrijeme iznenadi brojnošću i intenzitetom svojih ciklona, ali i «mirnim» vremenom bez jakih vjetrova.

Na širem splitskom području bura prosječno najčešće i najjače puše u prvoj dekadi ožujka, a najrjeđe u drugoj. Opet je česta krajem treće dekade, kada se obično jave jača, ali kratkotrajna zahlađenja.

2005. godine snažna bura je krajem veljače donijela osjetno zahlađenje cijelom Jadranu, a bura je puhala još prvog dana ožujka, ali znatno slabijim intenzitetom. Ožujak te godine sigurno neće ostati upamćen po tri marčane bure, ali hoće po velikoj studeni koja je vladala prvih nekoliko dana toga mjeseca. No, ne treba očekivati da će svakog ožujka biti sličnih ekstrema.

Naslovna fotografija: Aleksandar Gospić

Prosječne mjesečne oborine u proljetnim mjesecima u Hrvatskoj (1961-1990.)

Prosječan broj dana sa snježnim pokrivačem u proljetnim mjesecima u Hrvatskoj (1961-1990.)

Komentari