Kao što znamo, Zemljina atmosfera je aktivni posrednik između nas kao promatrača i nebeskih tijela. Zemljina atmosfera je nehomogena. Njena gustoća se s visinom mijenja po eksponencijalnom zakonu. Tu su i lokalna odstupanja uslijed temperaturnih i drugih utjecaja. Sve to znatno otežava motrenje nebeskih tijela.

Atmosferska refrakcija svjetlosti izdiže sva tijela od horizonta prema zenitu, zbog prelamanja k normali pri ulasku svjetlosti u gušće slojeve, iznad horizonta. Zbog toga Sunce vidimo čak i kada je stvarno ispod horizonta, dok njegov prividni kotur izgleda spljošten u blizini horizonta što je posljedica diferencijalne refrakcije.

Atmosfersko raspršivanje svjetlosti na molekulama može se izraziti Rejlijevom formulom, gdje različiti intenziteti svjetlosti prije ulaska u atmosferu i po dolasku u detektor, a iz koje se vidi da zračenje kraće valne dužine trpi veće raspršivanje. Time se i objašnjava plava boja neba.

Atmosferska apsorpcija elektromagnetnog zračenja je uzrok da imamo na raspolaganju za promatranje samo optički i radio prozor, dok za promatranje drugog dijela spektra instrumente treba iznijeti izvan Zemljine atmosfere. Tako tzv. kosmički teleskop u orbiti oko Zemlje obavlja promatranja na čitavom nizu opsega valnih dužina.

Treperenje zvijezda potječe od nehomogenosti donjih slojeva atmosfere, uslijed čega zrak od točkastog izvora stalno mijenja pravac kada prolazi kroz nemirnu atmosferu. Zbog pojavljivanja većih promjena u refrakciji, jače trepere zvijezde koje su bliže horizontu. Objekti veći od određene veličine rijetko trepere, pošto u naše oko dospjeva veliki broj zraka čiji se otkloni međusobno kompenziraju. Zbog toga se ova pojava ne zapaža pri promatranju planeta, Mjeseca, Sunca, osim kao sitne smetnje. Ferkvencija treperenja se lako utvrđuju fotografisanjem tragova zvijezda pomoću nepokretnog teleskopa.

Napisao: Andreja Marković

Naslovna fotografija: Zvonimir Barišin / CROPIX

Komentari