Piše & Foto: SILVIO MARCUS MILANKO

Kako je prognoza vremena danima unaprijed predviđala, znalo da stiže jači pad temperatura zraka, olujna  bura te snijeg u većem dijelu zemlje početkom aktualnog tjedna. Trebalo je samo odabrati na koju stranu svijeta krenuti.

U utorak prijepodne, dok je bura imala orkanske udare, zamisao je bila krenuti ka poznatoj lokaciji, odnosno prema Ražancu. Svima je već poznato da na tom području bura zna izgledati poprilično zanosno. Krenulo se. I dok smo se vozili u zadnji tren smo odlučili krenuti prema Masleničkom mostu, pa prema Lici.

Već pri dolasku do Masleničkog mosta bilo je jasno da Liku taj dan nećemo vidjeti. Naime šleper stranih registarskih oznaka bio je parkiran na cesti tik prije samog mosta. Bura koja je puhala olujnom žestinom prisilila je šofera kamiona da nastavi svoj dugi put. Niti naše auto nije ostalo imuno na udare bure. Na sredini mosta se posebno osjetio nalet bure koja strovalila svom svojom žestinom. Nakon sto smo prešli prvu prepreku i shvatili da su do Like svi putevi blokirani odlučili smo krenuti prema Starigradu. U Starigradu nas je dočekala bura s udarima od oko 100km/h. Pri tome s obližnjeg Velebita nas je zasuo sitan snijeg, bio je slab i sitan ali nas je veselio. Kad smo se skupili u Starigradu nije puno trebalo da se skupi ekipa i odluči da idemo na Rujno.

Rujno je inače bilo nekad jedno od najvećih mjesta na tom području Velebita. Danas se teško može reći da je to mjesto, stalnih žitelja nema, a ono malo kuća se obnavlja pa tako Rujno više nalikuje na vikend ili čak sezonsko naselje. Veliko Rujno se nalazi nekih 13 kilometara kopnene linije od Starigrada/Paklenice, na nekih 2 kilometra zračne linije do mora. Rujno se izgradilo na oko 930mnv, što mu osigurava potpuno drugačije vremenske uvjete u odnosu na “susjedni” Starigrad. Veliko Rujno nalazi se u srcu Velebita i poznato je svetište Majke Božje koju štuje cijeli podvelebitski kraj. U to vrijeme samo mjesto oživi i tako barem na kratko povrati svoj nekadašnji sjaj.

Do mjesta vodi makadamska cesta izgrađena za protupožarne potrebe. Uspon nije bio jednostavan jer su obilne kiše uzrokovale nastanak bujica koje su poprilično “razrovale” makadam. Kad smo stigli na goleti Velikog Rujna, dočekao nas je neki drugi svijet. Snijeg je padao a bura je stvarala snježne zapuhe. Temp zraka je iznosila -3°C, no osjet hladnoće je bio nemjerljiv. Kristali leda su se pod naletima bure zabadali u svaku poru na koži. Ipak, bili smo sretni. Ta sreća nas je natjerala da uživamo u svakoj pahulji koja nas je dotakla (zbog tog smo i došli).

Trčali smo, smijali se, širili ruke i hvatali pahulje, bili smo na snijegu. Prvom snijegu ove godine. Nedugo zatim našoj sreći nije bilo kraja. Pred nama se iznenada stvorilo krdo konja. Onako lijepi, snažni, slobodni. Izgledali su čarobno. Promatrali smo mi njih, a oni su promatrali nas. U isto vrime na istom mjestu i sve to dok bura bijesni ,a snijeg luđački pada. Vrime se u planinama u čas promijeni, a sunce je već krenulo na počinak. Bio je to jasan znak da je i našem boravku na Velebitu bio kraj.

Dok smo se lagano spuštali niz planinu kroz glavu su prolazili dojmovi našeg boravka u Velikom Rujnu. Bio je to savršeno neplanski realiziran dan. Dan u kojem se uživalo i na buri i na snijegu i na niskim temperaturama. Tko bi rekao da ce 13 kilometara puta može donijeti toliko sreće u životu nekolicine ljudi.

Komentari