Nekad davno, prije klimatskih promjena u prosincu po cile dane znalo bi puvat  jugo oli bura i padat kiša. Znalo bi se i zabilit po Mosoru i Kozjaku, a sunce se ne bi ukazalo po sedan dan. Dimilo bi se iz fumari a ljude ča su izlazili na ulicu iz velike potribe nisi moga poznat jer su bili zabundani , ka oni osvajači ča gredu na sjeverni oli južni pol i svi su izgledali kada su s vrha svita sašli, pa bi se svak svakome javlja sa „zdravi i veseli bili“ , bez obzira jesu li bili u dobrin oli u lošin odnosima. Niko nije tija falit pa se ne javit i otpozdravit  da mu neko ne zamiri. Nema veze ča nisi zna koga pozdravljaš, jer smo svi bili jednako zabundani i neprepoznatljivi jedni drugima ali smo uvik jedni za druge imali teplu rič : „zdravi i veseli bili“. I bi velika žalost.

Danas davno, nakon klimatskih promjena u prosincu po cile dane ne puše ništa i ne pada ništa. Mosor i Kozjak se ne bilidu nego se crnidu jer sve šta je na njima jemalo izgorit izgorilo je. Ne dimi se više ništa. Judi goli i bosi izlazidu na ulice  bez velike potribe i svak svakoga pripoznaje jer su svi goli ka carevi a niko nikoga ne pozdravlja sa „zdravi i veseli bili“ , bez obzira jesu li u dobrim ili lošim odnosima. Niko ne bi tija falit pa pozdravit  krivu osobu. Jer kad si gol, tek onda moraš bit na oprezu koga pozdravljaš. Samo najhrabriji ali ne i najpametniji kažu „zdravi i veseli bili“. A onda pregrizu i poližu vlastiti jezik. Okuse krv i zemlju. I bi velika žalost.

Nekad davno, ili se nekome čini da je bilo davno, prije klimatskih promjena u prosincu su ondašnji seljaci Grada Kaštela masovno vršili genocid na bidnin prajcima. Po cilu godinu bi ih hranili, tepali im, davali im imena, uživali u vonju njihovih svetih stolica pa čak se i takmičili i pričali čiji se prasac grandioznije posra, te na osnovu bukea koji su prasci proizvodili unaprid znali čiji će pršut bit bolji. Prasci su se ubijali humano. Nikad neću zaboravit  ta prekrasna jutra i divna buđenja kad su prasci umirali pjevajući. Ne može se to mirit sa današnjim klapama i njihovin tenorima. Prasci su za njih Bečki dječaci bili i ostali. I bi velika žalost.

Danas davno,ili se nekome čini da je bilo davno, nakon klimatskih promjena u prosincu današnji građani Sela Kaštela masovno vrše suicid. Izravna posljedica klimatskih promjena je, duboki trag u njihovoj psihi. Poistovjetili su se sa prascima. Po cilu godinu se duhovno hrane, tepaju jedni drugima, daju sebi razna imena, uživaju u vonju vlastitih stolica i na osnovu bukea zaključuju čija je svetija od ostalih. Ubijaju se nehumano. Htio bih što prije zaboravit ova tužna jutra dok Kaštela umiru urlajuči. To se ne može mjeriti ni sa jednom operom pa bila ona i Nikola Šubić Zrinski. Đo je za prasce Bečki dječak bio i ostao. I bi velika žalost.

Nekad davno, a meni se čini ka da je bilo jučer, u prosincu prije klimatskih promjena, ovdašnja dica nisu čekali da im Sveti Nikola oli Sveta Luce donesu poklone. Dica su bila neosviještena ali nisu bila izrabljivana kao čistači postoli. Ona su svoje postole ionako čistila svaki dan. Imali su samo jedan par postoli i bilo je logično da ih čiste svaki dan. Uostalom jebeš poklon koji stane u postolu. Tadašnji pokloni mirili su se kvantitetom a ne kvalitetom. U ono vrime dica su čekala Dida Mraza da ih posjedne u krilo i pomiluje po izvjesnim dijelovima tijela i da im pokloni nešto veeeliko. Puno veće nego šta stane u jedan par postoli. Bili su sretni što su im roditelji baš Nikola i Luce koji su im omogućili da slušaju kako prasci umiru pjevajući. Naročito su bila sretna muška djeca jer su znali da svaki prasac ima mijur koji kad se napuše i osuši služi ka balun. I bi velika žalost.

Danas davno, a meni se čini kao da nije bilo jučer u prosincu nakon klimatskih promjena, ovdašnja djeca s nestrpljenjem čekaju Svetoga Nikolu oli Svetu Lucu. Djeca su osviještena i izrabljivana kao čistači postoli. Po cile dane ništa ne radidu nego čistidu postole. Nije lako očistit toliko pari postoli koliko današnja dica imaju. Pokloni se danas miridu kvalitetom a ne kvantitetom kao nekad.  Danas dica ne čekaju Dida Mraza da ih posjedne u krilo i pomiluje po izvjesnim dijelovima tijela i da im pokloni nešto malooo. Nisu sretni što su im roditelji baš Nikola i Luce i što su im omogućili da prasci utihnu. Naročito su nesretna ženska djeca jer se njihovi vršnjaci muškog spola više ne igraju napuvanin mijuron od prasca nego pravin kožnin balunon. I bi velika žalost.

Vanka je lipo vrime. Klimatske promjene debelo su uzele maha i ostavile nesagledive posljedice koje će se još generacijama osjećati . Dok šetam svojim gradom potpuno gol zbog neprimjerenog vrimena za ovo doba godine prasci su utihnuli. A ja polako odlazim iz ove glupe priče o prosincu i svom poremećenom umu. Tek još da odsanjam poneku pahulju sniga i da umrem ka prasac pjevajući u toploj prosinačkoj noći. I bi velika radost.

Komentari