Thursday, May. 28, 2020

ISPOVID JEDNOG METEOPATA – Registar vlakova u snijegu

Autor:

|

14.02.2013

|

Kategorije:

ISPOVID  JEDNOG METEOPATA – Registar vlakova u snijegu

Valentinovo 2013.

Ubilo me ovo vrime. Već tri dana kiša pada na siće. Jugo s juga okriče opet na jugo. A onda ferma, i taman kad se čovik ponada da se umorilo ono za dešpet opet još jače poludi a nebo se još žešće izlije.
Pari mi se ka da san u onoj socijalističkoj ferati ča je fermavala na svaki ud koji bi joj se naša na putu pa onda opet iz mista kretala u svijetlu budućnost.
Lipo se bilo vozit feraton. U ono vrime put bi traja minimalno deset uri ali ja se nikad nisan ukrca u feratu a da sa sobon nisan ima spize za deset dana. Naravno da san bija na oprezu da tijekom putovanja slučajno ne dehidriran. Za udobno putovanje nije bila dovoljna samo spiza i vino. Trebalo je danima unaprid radit na logistici pogotovo ako je put bio malo duži. A u ona doba svaki put je bija dug i neizvjestan. Danas to puno jednostavnije ide.
Prva stvar koju bi napravija još sedan dana prije polaska bila je pronaći prave bičve za feratu. Bičve ili kako se to danas hrvacki zove čarape morale su bit od umjetnih sintetički materijala. Pamučna sranja ili nešto u čemu se osjećaš normalno i u čemu ti noga „diše“ nije dolazilo u obzir.
Dakle prvi korak na putovanju feraton tribalo je učinit puno prije nego ča bi lokomotiva povukla vagune, Za kartu prvoga razreda triba si radit i patit kume moj. A ne ka danas,ukrcaš se u nagibni i dok si reka keks eto te iz točke A u točku B.
Spava bi ja tako sedan dana prije putovanja u patikama i sinteičkin čarapama. Nisan ih skida ni po noći ni po danu. Kad bi osjetija da mi tabani izgaraju ugazija bi u more malo se oladija i čeka ga se prirodnim putem osuše. Kupanje,tuširanje,mijenjanje odječe i obuče kad si se već jednom odlučio u čemu češ putovati nisu dolazile u obzir.

Siguran znak da si spreman za putovanje bija je kad su te prijatelji,roditelji i kučni ljubimci počeli izbjegavati u širokom luku.
Ja bi spakova robu i higijenske potrepštine a mater bi ispohala jato kokoši ,skuvala dvadesetak jaja (jaja su dobra,od njih imaš vjetrove osebujnog bukea), stavila komad pancete , kil luka i kil kapule. Pokojni pape bi natočija deset litar crnoga u demijanu i litru rakije (neka se nađe ,zlu ne tribalo) i bija san spremen za do Moskve doč ako triba.
Ako si po pravilu izvršija pripreme za putovanje nije trebalo kupovat kartu,pogotovo ne povratnu.
Najdirljivi je bio odlazak iz toplog doma na dug i neizvjestan put prepun opasnosti i stranputica za onda mladog čovjeka poput mene. Svi su bili zabrinuti da ne zakasnim na feratu. Stalno su mi govorili: jeli ti vidiš koja je ura,zakasnit češ.
Jebe me se ima druga ferata. Zakasnit mogu samo oni ča se nikad ne ukrcaju a ja znan da ču se ukrcat prije ili kasnije. Karta je na meni i cug mi nebu utekel.

Znali bi me često pitat di iden. Nikad me nisu pitali kad ču se vratiti. Ovo drugo me nisu pitali jer su znali da ču se vratit prije ili kasnije kad ogladnin a na pitanje kuda idem ni ja ni oni nisu znali odgovor pa je pitanje nakon prva dva tri putovanja bilo jasno i više ga nisu postavljali. Znali su unaprid da iden u pizdu materinu.
Na kolodvoru umisto karte kupija bi dvi šteke duvana. Niške Drine bez filtera , one u crvenom pakovanju. Split je bija stanica sa koje se kretalo tako da si ima slobodan izbor kad bi se ferata postrojila isprid tebe. Nije bio „plavi voz“ ali bogami i zelena ferata je izgleda dobro. Putnici amateri sa uredno plaćenim kartama zauzeli bi mjesta u sredini kompozicije za nigdje.
Ja profesionalac bi obično iša u zadnji vagon jer san zna da ferata na usputnim stanicama staje tako da svi ulaze u sredinu a mi u zadnjem vagonu smo mirni jer se svi boje da bi ih na nekoj usputnoj stanici mogli otkačit i poslat u pizdu materinu kamo sam ja ionako svojevoljno odlazio. Ja se nikad nisam bojao da će me netko otkačit, imao sam povjerenja u JŽ pogotovo kad bih se kao i uvijek švercao pokušavajući svaki put otići što dalje a istodobno znajući  da će me oni vratiti natrag ma koliko dakeko bježao.

Zadnji vagon, zadnji kupe,sjedalo do prozora u smjeru kretanja vlaka. Nigdje nikoga. Osjećam puni suverenitet i samostalnost a ferata još nije krenila.
Triba se obranit od nasrtaja koji će uslijedi na moju suverenost,samostanje i nezavisnost teškom mukom izborenu. Za čas se kupe pretvara u prvu crtu bojišnice. Moram obezbjedit položaj i ukopat se jer neprijatelj napreduje(na svu sreču iz jednog smjera a ne kao u sredini kompozicije s bokova. Navlačim zavjese,svlačim patike i čarape i vješam ih na istaknuta mjesta. Na brzinu prožderen jednu pohanu kokoš i pet-šest jaja. Sve zalijen sa pola litre crnoga. Grijanje odvrnem do daske. U međuvremenu neprijatelji se razmještaju po vagonima i kupeima. Ja vadim luk i kapulu, opizdim po špeku i još dva tri jaja plus. Već osjećam  da su mi crijeva spremna i za kemijski rat ako ustreba.

Napokon ferata kreče. Nigdje nikoga. Malo me protreslo dok smo kretali prema metropoli pa sam od sreće zapjevao iz debelog crijeva. Skidam se u donji veš jer temperatura u kupeu je oko četrdeset stupnjeva a sve je zamandaljeno ko Mostarski dućani. Linije odbrane su stabilne pa nije problem prožderat još jednu kokoš,malo pancete,dva jaja,luka i kapule za salatu i zalit sa litron vina. “Imamo kupe” povičem od sreće dok skidam mokru majicu na špaline i vješam je za one rešetke od prtljage kako bi se što prije osušila od znoja prolivenog u ljutom boju.
Opušteno gledam kroz prozor dok nestaju svjetla mog zavičaja. Napokon odlazim u metropolu. Već zamišljam karijeru. U glavi mi se vrte recenzije genijalne knjige „Bespuća idiotske zbiljnosti“ i sanjam vilu na Pantovčaku u kojoj pišem drugo nadopunjeno izdanje a izdavači se otimaju kako da budu što bliže mome šupku kad plin poskupi.

Kondukter ulazi tek u Perkoviću. Razmiče zavjese i predstavlja se kao Marko. Umjesto da pita kartu doziva vjetar s Dinare ali moj vjetar ne uspijeva zaustavit. Baš kad je zaustio da nešto zapjeva ja sam zasvirao PRRRRRRRRRRRRR!

Ujutro sam se probudio. Sam u svom vagonu. Sam u svom kupeu. Sve je bilo zaleđeno. Vani je padao snijeg. Preko puta prozora mog otkačenog vagona stajao je natpis PODLUGOVI.
Bio sam neovisan,samostalan imao sam vagon.
Sve sam pojeo i popio. Ne sjećam se kad sam povratio i kad sam se posrao u gače.
Užasan smrad širio se oko mene.
Na brzinu sam obukao sve što sam sinoć kad je ferata iz Splita kretala skinuo sa sebe.
Moj vagon ipak su otkačili ,na sporednom kolosijeku u stanici PODLUGOVI.
A vani je padao snijeg.
Kondukter Marko iz Perkovića ulazi u MOJ kupe i viče RUDINE IMA LI NETKO IZAČ!
Kasno Marko na Kosovo stiže!

Komentari

Share This Article

Related News

ANALIZA: Superćelijski oblak pred Splitom (FOTO, VIDEO)
Snažna pijavica pogodila Supetar i načinila veliku materijalnu štetu (FOTO, ANALIZA)
Tople ljetne noći: Fenski učinak bure

O Autoru

Joško Markov