Ruski fizičari Aleks Gurevič i Anatolij Karaštin tvrde, u radu objavljenom u časopisu Physical Review Letters, da su pronašli nove dokaze u prilog svojoj teoriji da bljeskove munja uzrokuju kozmičke zrake. Tu je ideju prvi predložio Gurevič još 1992. i do danas je predmet rasprave.

Nitko zapravo ne zna što uzrokuje nastanak munja – općenito se smatra da su one rezultat sudara kristalića leda i zrnaca tuče u oblacima, no zbog nepredvidivosti grmljavinskih oluja nitko to nije uspio nepobitno dokazati. Prema teoriji koju je Gurevič predložio prije dvadesetak godina, munje uzrokuju sudari kozmičkih zraka s kapljicama vode u grmljavinskim oblacima; sada tvrdi kako je zajedno s kolegom uspio pronaći dokaze u prilog svojoj teoriji. Po njima, kozmičke zrake koje ulaze u olujne oblake ioniziraju zrak u njima i stvaraju velik broj slobodnih elektrona.

Električno polje koje se već nalazi u oblaku dodaje tim elektronima sve više energije, a kada se oni u zraku sudare s atomima vode oslobađa se još više elektrona i nastaje ono što Gurevič naziva lavinom visokoenergetskih čestica koje na kraju uzrokuju „potpuni raspad“ – izboj vidljiv kao bljesak munje.

Kao i sve druge teorije o porijeklu munja, ni Gurevičeva nije dokazana, no on ne miruje. Zajedno s Karaštinom mjerio je i analizirao radiovalove u aktivnim grmljavinskim oblacima, vodeći se idejom da ukoliko munje zbilja nastaju interakcijom s kozmičkim zrakama, trebalo bi biti moguće izmjeriti radiovalove koji se pritom stvaraju, objavio je Phys.org.

Njih su dvojica postavili opremu za praćenje olujnih oblaka iznad Rusije i Kazahstana te snimili radiovalove emitirane prilikom 3,800 udara munja. Analizom podataka uvidjeli su kako stotine, možda i tisuće kratkih radio pulseva odgovaraju vremenu neposredno prije nastanka munje. Možda i važnije, ti su se pulsevi uklopili u Gurevičev model koji je predložio godinama ranije.

Ipak, količina energije koju sa sobom nose kozmičke zrake unutar njegovog modela ne događa se dovoljno često u stvarnosti da bi uzrokovala pojavu munja u baš svakoj grmljavinskoj oluji.

Gurevič i Karaštin tvrde kako ta nepodudarnost može biti objašnjenja energijom koju u sustav dodaju slobodni elektroni koji prolaze blizu hidrometeora (sićušnih zrnaca tuče ili kapljica vode). To uzrokuje vrlo malene izboje, koji zajedno pridonose ukupnom naboju s dovoljno energije da uzrokuju lančanu reakciju koja dovodi do nastanka munje.

Komentari