Godina je 1987, sredina studenog, upravo je pao prvi ozbiljniji snijeg sezone. Kao poklon za skori 12-ti rođendan odabrao sam izlet na Velebit, pa s ocem odlučujem da prvi put idemo probati zimski uspon na Zavižan. Sa lancima se probijamo negdje do iza Siče, a dalje nastavljamo po cesti pješke. Prizor ostavlja bez daha, šuma se savila od težine snijega, a pod nogama oko 30cm pršića. Nigdje nikoga, nedirnut bijeli put i povremeni huk bure negdje gore u krošnjama. Na kraju beskrajne ceste napokon izlazimo na livade Zavižana, a iznad nas iz burne kape povremeno proviri ledena utvrda injem okovanog Doma na Zavižanu. Šibani burom savladavamo posljednji uspon do doma gdje nas dočekuje mlađahni Ante, tada još smeđe brade. Nakon kratkog odmora pokazuje nam po meteo krugu, ja ga znatiželjno propitujem i pozorno slušam o njegovim doživljajima ovdje na vrhu Velebita. Iako je bilo jako davno slike tog dana su mi se trajno usjekle u sjećanje i još su žive kao da nije prošlo već toliko vremena.

Sa Antom 1987 godine

Nešto više od 25 godina kasnije, zapravo prekjučer, dok sam na jednako tako okovanom Zavižanu fotografirao dolazak crnila sa Jadrana, sa kojim je uskoro počeo i jak snijeg, prisjetio sam se tog izleta koji je na jedan način promjenio moj život. Iako sam od malih nogu bio oduševljen prirodom i vremenom, pratio prognoze i temperature, taj izlet na Zavižan prije 25 godina i susret sa Antom koji je sam poput Robinzona na nekom usamljenom otoku dežurao na vrhu surovog i usamljenog Velebita, bio je prekretnica da počenem voditi svoj meteo dnevnik.

Sa Antom 13.1.2013.

U to vrijeme kada nije bilo interneta, bio je to nimalo lak zadatak. Za čuti jutarnje temperature trebalo je svako jutro poslušati vijesti na radiju u 7h. U situacijama kad nisam bio u mogućnosti poslušati, pri ruci bi se našao kazetofon koji je imao mogućnost početi snimanje u određeno vrijeme. Za saznati dnevnu maksimalnu temperaturu i visine snijega trebalo je pogledati zadnju stranicu Slobodne Dalmacije. No oduševljenost doživljenim tog dana bila je i ostala inspiracija za sva vremena, tako da mi to nije bio nikakav problem. S vremenom se broj stanica koje sam zapisivao širio, vrlo brzo nakon Zavižana na moj Zadar, a dolaskom interneta i na mnoge Alpske stanice.

18 godina nakon tog izleta, 2005. godine, jednog dana tražio sam neke informacije na internetu i među rezultatima tražilice ugledam link na Crometeo forum. Što je pak ovo zapitam se u nevjerici i brzo odem provjeriti, kad tamo skupina ljudi entuzijastično priča o vremenu. Bio je to ponovo događaj koji će mi na jedan način promijeniti život. Nisam vjerovao da ima toliko ljudi koji su jednako oduševljeni vremenom kao što sam i ja. Uskoro sam se pridružio forumu te se odlučio za svoj prvi Meteo Meeting, susret članova Crometeo udruge. Kako život piše čudne priče taj susret je trebao biti upravo na Zavižanu! Prihvatio sam se i organizacije tog susreta na kojem sam upoznao sve te predivne ljude i imao sreću da budem svjedok njihovom prvom susretu sa Zavižanom i Velebitom, vidim ta oduševljena lica.

Crometeo susret na Zavižanu 2006 godine

Te iste zime, 2006, legendarni snijeg je zameo Velebit. Sredinom ožujka službena visina snijega na Zavižanu je dosegla 3 metra, što je druga najveća brojka u povijesti mjerenja. Iako sam se te zime već dva puta borio sa višemetarskim Zavižanskim snjegovima, nisam mogao propustiti priliku doživjeti biti gore i na službenih 300cm. Kako nije bilo nikoga da mi se pridruži, otac je odlučio poći samnom, a i njegova je želja bila doživjeti Zavižan u tom izdanju prije nego ga godine konačno spriječe u takvim poduhvatima. I tako smo se 19 godina kasnije ponovo zajedno zaputili u avanturu koja će se pokazati jednim od najtežih iskustava koje sam uopće doživio u planinama i životu. Devet predugih sati trajala je borba sa snijegom dubokim i do 6 metara, a i sa krpljama se ponegdje do pojasa propadalo. Na nekim mjestima nije se moglo prepoznati niti trasu inače široke ceste, a glavama smo hodali kroz krošnje visokih bukvi koje je okružuju. Kako sam sam morao isprtiti cijeli put od Oltara, od Siče trasom ceste koja je ionako beskrajno duga, zadnjih sat vremena su me uhvatili takvi grčevi da mi se činilo kako će mi bedreni mišići puknuti čim napravim sljedeći korak. A svaki pogled na oca, iscrpljenog do posljednjeg atoma, zadavao mi je brigu kakvu nikad do tada nisam osjetio u planini, posebno jer je temperatura bila -12°C uz buru i snijeg. Noć na otvorenom posljednja je opcija. Kada smo kroz bol i agoniju oko 22h konačno stupili pred taj mitski objekt spasa, do pola zatrpan u snijegu, osjetio sam olakšanje kao nikad do tada, a pogled na Antu kada je otvorio vrata, vratio nam je osmjeh na lica. Ujutro je osvanuo savršen kristalan dan, bez vjetra, prizori kao iz bajke, kao da smo prošli kroz 9 krugova pakla kako bi se probudili u raju.

U potrazi za ulazom

I tako prekjučer, dok gledam pahulje kako neumorno padaju sa neba, razmišljam kako je Zavižan jedno posebno mjesto u mom životu i logičan izbor za moju prvu kolumnu na redizajniranom Crometeo web sajtu. Mjesto gdje se vraćam sa uvijek jednakim oduševljenjem, ne samo radi fascinantnog Velebita, već i zbog Ante, koji je sastavni dio priče o našoj kultnoj meteo stanici na vrhu mitske planine.

Zavižan, posebno mjesto pod zvijezdama

Komentari