Kolumnu meteorologinje Dunje Drvar Mazzocco, koja je objavljena na portalu Aljazeera Balkans, prenosimo u cijelosti:

I naše oluje su poremećaji slični nemanima u tropskim krajevima, samo se zovu ciklonama i odnedavno dobivaju imena.

Prije desetak dana svjedočili smo jednoj od najžešćih prirodnih katastrofa s modernog doba. Tajfun Haiyan poharao je Filipinske otoke Leyte i Samar, 600 kilometara jugoistočno od filipinskog glavnog grada Manile. Udari vjetra dosezali su 380 kilometara na sat, uništavali zgrade, nosili domove, uzrokovali kliženja i odrone tla. Srednja brzina vjetra iznosila je 315 kilometara na sat čime je ova oluja zaslužila prvo mjesto na ljestvici najjačih tropskih ciklona koje su ikad zahvatile kopno i tako srušila rekord kojega je držao uragan Camille iz 1969. koji je na tlo američke države Mississippi uletio brzinom od 305 kilometara na sat.

Da odmah razjasnim osnovnu stvar: tajfuna snažnijih od ovoga jest bilo, ali nijedan od njih nije u svojoj najvećoj snazi ušao u naseljeno kopno. Nancy iz 1961. godine, Violet iz iste godine i Ida tri godine ranije bile su snažnije nad morem, no do trenutka kad su stigle na kopno već su znatno izgubile na snazi. Kit (1966.) je puhala jednakom brzinom kao Haiyan, štoviše tlak joj je u središtu bio još niži, ali je svoj životni vijek završila u oceanu.

Haiyan je iza sebe ostavio pustoš. Snimke ste vjerojatno vidjeli. Točan broj žrtava još nije poznat, no sasvim je nevažno radi li se o dvije ili o deset tisuća života, jer i jedan je previše.

Haiyan najubojiti do sada

U oceanskim vodama zapadnog Pacifika uobičajeno se pojavljuje 20-ak tajfuna godišnje, a s obzirom na svoj geografski položaj Filipini su često na udaru.

Prema broju ljudskih žrtava, dosad najsmrtonosniji tajfun koji je zahvatio Filipine zvao se Thelma koji 1991. godine ubio je oko 8.000 ljudi. Haiyan će vrlo vjerojatno ući u povijest kao ubojitiji.

Neću nastavljati s brojkama jer one se još uvijek mijenjaju. Meteorolozi ionako ne mjere jačinu oluje po žrtvama i štetama koje ostavlja iza sebe, nego po tlaku u središtu poremećaja ili najvećim brzinama vjetra koje postiže u svom razaralačkom pohodu.

Osim što vam je vjerojatno teško zamisliti da grdosija promjera 800 kilometara može putovati tolikom brzinom, mogla bi vas zbunjivati i činjenica da se jedan naziva uraganom, a drugi tajfunom. To su imena za jednu te istu neman. Naziv uragan koristi se u Atlantiku i sjeveroistočnom Pacifiku, uz američke obale, a tajfun u sjeverozapadnom Pacifiku, uz obalu Azije. Treći naziv, ciklon, označava istu pojavu u Južnom Pacifiku i Indijskom oceanu.

Lakše je s imenima

Ako vas pak zbunjuju osobna imena koja se nadjevaju olujama, na to ćete dobiti malo kompliciraniji odgovor. Praksa imenovanja tropskih ciklona uvedena je odavno, jer je imena lakše pamtiti nego brojeve. Lakše je o njima i govoriti, upozoravati na opasnost i nalagati pripreme.

Da bi se informacija brzo prenijela poželjno je koristiti kratka i jednostavna imena. Nekoliko stotina godina uragani u Karipskom moru kršteni su po svecu dana kad se oluja dogodila. Na primjer, u povijesnim se knjigama spominje uragan Sveta Ana koji je opustošio Portoriko 26. srpnja 1825. i dva Sveta Filipa, 13. rujna 1876. i 1928. godine.

Prije kraja 19. stoljeća australski meteorolog Wragge prvi počinje davati tropskim olujama ženska imena. U romanu Oluja, Georgea R. Stewarta iz 1941. godine, naslovna se junakinja zove Maria.

U Drugom svjetskom ratu tu su praksu proširili meteorolozi američke vojske koji su iscrtavali karte kretanja oluja u Pacifiku. Poslije rata uveden je koncept imenovanja prema fonetskom alfabetu (Able, Baker, Charlie i tako dalje), ali taj je običaj napušten kad je 1953. uveden nov međunarodni fonetski alfabet. Te su godine Sjedinjene Američke Države počele imenovati oluje ženskim imenima. I to ne nasumično. Lista imena određena je unaprijed. Predvodila ju je Alice, slijedile su Barbara i Carol i tako dalje.

Katrina u mirovini

Zanimljivo je da se na početnoj listi našla Gail koju je već sljedeće godine zamijenila Gilda, jer se ime Gail izgovara slično kao engleska riječ za oluju ili snažne udare vjetra (gale), pa je lako dolazilo do zabune.

Ženska su se imena godinama rotirala, a mnoga su, na žalost, dobile priliku da budu izgovorene sa strepnjom i užasom. Tek 25 godina kasnije na liste je dodano šest muških imena.

Svoje ime možete pronaći među povijesnim meteorološkim nemanima ako se recimo zovete Olga, Ida ili Sara. U potrazi za što bolje organiziranim sustavom imenovanja, nešto kasnije meteorolozi su započeli imena davati po abecednom redu. Tako će ime koje počinje na A dobiti prva oluja godine.

Svjetska meteorološka organizacija održava šest lista koje se koriste u rotaciji, što znači da će lista koja se koristi ove godine ponovno doći na red 2019. godine. Na svakoj je listi 20 imena od kojih svako počinje različitim početnim slovom. Ako se u godini pojavi više od 20 tropskih ciklona, svaka sljedeća dobit će ime po slovu grčkog alfabeta. Ako pak oluja uzrokuje mnoge ljudske žrtve i veliku materijalnu štetu, njezino će se ime brisati s liste i zamijeniti novim. Tako je na primjer 2005. godine zauvijek umirovljena Katrina.

Kineska lastavica

Tropski cikloni u istočnom sjevernom Pacifiku imaju pak svojih pet lista na kojima se primjerice mogu pronaći Dora, Ivo ili Sandra. Budući da su imena koja počinju slovom W, X, Y ili Z vrlo rijetka, ona se ponavljaju svake druge, a ne svake šeste godine. Tako se recimo izmjenjuju Zelda i Zeke.

Zapadni dio sjevernog Pacifika i Južno kinesko more, područje kojim je posljednji harao Haiyan, ima pak svojih pet lista s koji se imena uzimaju redom, bez obzira na kalendarsku godinu.

Ako se mene pita, te su liste puno maštovitije. U njihovom sastavljanju sudjelovalo je 14 zemalja toga područja, a svaka je dodijelila 10 imena. Kambodžanska lista sadrži cvijet, dvije vrste drveća, ždrala, pticu pjevicu, djevojčicu, slona, pecanje, ljepoticu iz kmerske legende i još jedan cvijet.

Haiyan je kinesko ime za pticu iz porodice lastavica. Bit će da tako pokušavaju makar malo ukrotiti divlju prirodu nositelja tih nježnih imena.

Mikronezija ima drugačiji pristup. Na njihovoj su listi, osim otočića, božice i poznate ruševine, regrutirani slavni ratnik, legendarni poglavica i tradicionalni bog oluje. Nek’ se nađu. Zlu ne trebalo.

Filipini su odabrali pridjeve. Brz, iskusan, okrutan, snažan, precizan, oštar. Zanimljivo jer je sasvim suprotno njihovoj prirođenoj poniznosti pred kod njih toliko čestim prirodnim katastrofama kao što su potresi i tajfuni. Bahala na (Neka bude kako bog hoće). Rekla bih: kako priroda hoće. I bit će kako priroda hoće. Pitanje je samo jesmo li je mi razljutili, no to može biti tema nekog drugog teksta.

Zrak kojem se žuri

I naša je oluja pripadala poremećaju sličnom onim nemanima s početka priče. Kod nas se one nazivaju samo ciklonama. I one odnedavno dobivaju imena, ali neslužbena. Stoga ponekad i nisu baš kratka, ali su često zvučna. Kao Teodor, na primjer.

S obzirom na geografiju ovog dijela svijeta, znatno su pitomije od gorespomenutih. Udar bure na Krčkom mostu iznosio je 238 kilometara na sat. Ako ste čitali tekst od početka, ta brojka ne izgleda baš tako zastrašujuće, no to je najjači udar ikad izmjeren na toj lokaciji. Vjetar nije raznosio kuće, djedovina i dalje stoji tu gdje je ostavljena, ali mnogo je građevina ostalo bez krovova. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uključujući i Zagreb, vjetar je čupao drveće, stradao je jedan čovjek. Posljednji je put u Zagrebu puhalo jednakom žestinom i podjednako dugo prije 29 i pol godina.

Jednom je jedno dijete reklo da je vjetar zrak kojemu se žuri. Mislim da je to dobra definicija. U posljednje vrijeme svi nekamo žure.

Komentari